Nisam ratni reporter, samo sam pokrivao zadatke u ratu

Gost pričaonice sa Hanibalom Kovačem fotograf Imre Sabo

Povodom izložbe fotografija „Paralelne stvarnosti Srbije i Kosova: sećanja na NATO intervenciju“, čiji je autor zajedno sa kolegama Milošem Cvetkovićem i Vukom Brankovićem, novinski fotograf Imre Sabo bio je gost pričaonice u petak u Šabačkom pozorištu. U razgovoru sa Hanibalom Kovačem, nakon razmenjenih prijateljskih pozdrava na mađarskom, otkrio je da do desete godine zaista nije ni znao srpski jezik. Odrastao je u Mokrinu, gde je rođen 1956. godine, a potom završio Gimnaziju u Kikindi.

Od Mokrina do najpoznatijih svetskih magazina

-Za ljubav prema fotografiji bilo je presudno što nisam znao jezik. U petom razredu osnovne škole morao sam da se odlučim za neku sekciju, prešao sam u srpsko odeljenje. Onda mi je otac dao fotoaparat i poslao me u fotografsku sekciju. Znao sam da moram u mraku da baratam sa filmom, jer je taj fotoaparat koristio film širine 4,5 centimentra, a već nije bilo tih filmova da se kupi, tako da je film šest centimetara širine morao da se u potpunom mraku uzduž makazama iseče. Razvije se taj film, nastavnik pošalje na neko međuopštinsko vojvođansko takmičenje i ja osvojim prvu nagradu. Sa prvom fotografijom osvojio sam prvu nagradu i onda sam slutio da bih mogao da budem neki fotograf- ispričao je Sabo.

Put do najvećih svetskih časopisa krčio je postepeno. Poznavanje nemačkog jezika koji je studirao na Filološkom fakultetu u Beogradu olakšalo je komunikaciju sa magazinima sa tog govornog područja. Od 1980. godine se profesionalno bavi fotografijom, prvo u redakciji „Ilustrovane Politike“, zatim „Politici“, pa u redakciji nedeljnika „Intervju“ i  „Nin“. Radio je kao urednik fotografije u dnevnom listu „Danas“, pa u nedeljniku „Blic News“ i u agenciji Fonet, poslednjih godina kao urednik fotografije u magazinu „Status“ i „Novom magazinu“. Fotografije su mu objavljivane u mnogim značajnijim svetskim magazinima (Stern, Focus, Spiegel, Le Monde, L’Express, Time, Newsweek, Herald Tribune, Le Nouvell Observateur…) većini jugoslovenskih novina, više monografija, kataloga i publikacija.

Kad vojske odu, ceh plaćaju ljudi koji nisu ni za šta krivi

Jelena Zindović iz Kardana istakla je da je osnovna ideja projekta da je NATO bombardovanje u Srbiji vrlo bolna tačka za srpski narod.

-Ima ljudi koji misle da je rat počeo i završio se dok je trajalo NATO bombardovanje. Zaboravili su i ne žele da prihvate šta se događalo drugim narodima. Mislim da je važno da o tome govorimo, da se ta tema otvara. Možda prošlost jeste završena, ali postoji sećanje. Imamo posledice koje su vrlo vidljive na političkoj sceni i još uvek plaćamo cenu za zločine koje je neko počinio u naše ime. Potebno je da razmišljamo o tome, da otvaramo ta pitanja. Tako je nastala ideja za ovu izložbu. Izveštavala sam sa Kosova, smetalo mi je što ne čujem među svojim sugrađanima, u porodici, u kući, o tome koliko je na Kosovu stradalo Albanaca, i Srba isto, ali ne samo od NATO bombardovanja, da se tamo vodio rat od ’98 do juna ’99 godine, da su, nažalost, srpske oružane snage u naše ime i za naš račun, na račun budžeta koji mi punimo, počinile više od 200 masovnih zločina nad albanskim stanovništvom za vreme dok su pale bombe u Srbiji. Te bombe koje su nam padale na glavu su padale upravo zbog tih zločina o kojima se ćuti. Iritira me i kada se govori i samo o zločinima nad albanskim stanovništvom. Treba da vidimo rat kao jednu celinu u kojoj su potrebne najmanje dve strane za sukob, gde stradaju ljudi koji su najmanje krivi i gde ceh kad vojske odu plaćaju ljudi koji ni za šta nisu krivi. Verujem da ogromna većina građana Srbije nikada tako nešto nije želela- podvukla je Zindovićeva.

 

-Nema tu nekog posebnog puta. To je vredan, savestan rad, nikad nisam radio s namerom da nekog pobedim, da bih se nešto preterano dokazivao, ali imam tu sreću da radim taj posao novinskog fotografa koji jako volim. Govorim nemački, pa mediji sa tog područja mnogo lakše komuniciraju sa mnom. U to vreme, Stern je bio takav magazin, ako sam pomislio da mi treba helikopter da bih napravio neku fotografiju, odobrili bi mi posle jednog telefonskog poziva. Nažalost, danas više nije tako. Digitalna fotografija je doprinela popularizaciji fotografije, tako da se čak i u velikim medijima vrlo često zadovolje osrednjim fotografijama, tek da imaju nešto- smatra on.

Crno- bela stvarnost i cev „kalašnjikova“ na čelu

Kako je rekao, pun kolor često odvlači pažnju sa bitnog, odvede oko posmatrača tamo gde ne bi trebalo da bude, te mu je stoga crno- bela fotografija mnogo bliža. U današnje vreme, kad se digitalizuje, može lako da se izvede crno- bela fotografija. Na kolor negativ se, međutim, nikad nije navikao, iako je dobar deo radnog vremena morao to da radi.

Na pitanje kako, posle razaranja i destrukcije, sačuva mirnoću i uspe da to zabeleži okom objektiva, priznaje da mnogo toga iz rata nije prikazivao.

-To sam odgurnuo od sebe, nisam pregledao, nisam ni znao šta imam. Kada sam pokazao prijateljici fotografije iz devedesetih, ona je oćutala malo, pogledala me i pitala: „Kako ti možeš da spavaš?“ Pritom, to su vrlo blage fotografije, sa jakom merom. Bio sam prilično osetljiv kao dečak, mislio sam, kad budem video prvog mrtvog čoveka, da ću da se onesvestim. Međutim, na tom terenu je jako mnogo adrenalina. Taj adrenalin čuva nas sa jedne strane da ne idemo glavom bez obzira, mecima pravo u čelo, a sa druge strane nosi čoveka tako da se trudiš samo da ne zakačiš taj, moram da upotrebim tu reč, leš, nego ga preskočiš i ideš dalje, jer ti moraš da uradiš posao. Ne mislim za sebe da sam ratni reporter, nego sam samo pokrivao zadatke u ratu- istakao je Sabo, koji je doživeo da mu na čelo bude prislonjena cev „kalašnjikova“ čak tri puta.

-Taj krug je meni jako hladan, a sredina je jako vruća. Nijednom od ta tri puta se nisam uplašio. Treći put je to bilo iznad Žepe u Bosni. Kad sam seo u auto, noga mi je odskakala od kvačila, ugasio se auto. Onda sam rekao kolegi da vozi, jer ja nisam bio u stanju- setio se.

U ratu, često je bio izložen rizičnim i opasnim situacijama i bio u prilici da komunicira sa opasnim ljudima, kako je okarakterisao Željka Ražnatovića Arkana, koga je na fin, suptilan i duhovit način odbio.

-U njegovoj jedinici bio je jedan momak koga sam znao iz „Politikine“ laboratorije, pričao mi je šta rade i shvatio sam da tu ima dosta toga što nije patriotizam, odbrana, ništa od svega. Ponudio mi je da idemo u akciju na Dalj, gde su velika zlodela napravljena. Nije lako izvući se ako ti jedan takav dođe. Dosetim se i kažem da to moram da slikam blicem, da je to noć, odaću naše položaje. On mi je rekao da sam u pravu. Nikad ga više nisam video na ratištu, izbegavao sam ga, jer sam znao da je opasan čovek i zlopamtilo- naveo je fotograf, čija je fotografija Šešelja u Kninu obišla svet, a nastala je u dogovoru sa njim i to je jedina, uslovno rečeno, režirana, koju je napravio.

Pripremio je izložbu fotografija iz devedesetih, za koju je, kako je objasnio, najzaslužniji Igor Čoko iz GRAIN magazina, zajedno sa Jelenom Grujić i Kardanom, budući da su je inicirali.

-Svega dve fotografije sam iz ratnog perioda pokazivao do tada. Onda sam video da to može da podstakne ljude da razmšljaju malo dublje o tome da, ako ne budemo pametni, može ponovo da nam se desi nešto slično, što ne bih poželeo nikom- podvukao je.

Govoreći o izložbi „Paralelne stvarnosti Srbije i Kosova: sećanja na NATO intervenciju“, naglasio je da veoma bitna za region.

-U Zagrebu je jedan advokat napravio muzej ratne fotografije. Iako je doživeo napade zbog toga, bitno je da se stvari pokreću. Rođen sam 11 godina posle Drugog svetskog rata, nisam osetio nikakve posledice. Bojim se da današnje generacije, 25 godina posle, još uvek veoma snažno osećaju posledice tih ratova- rekao je Sabo.

Da postoji otpor prema prošlosti, govori i činjenica da je, posle Beograda, Šabac drugi grad u Srbiji koji je u prilici da vidi tu izložbu. Utisak je da nam je teško da priznamo patnju druge strane.

-Mislim da jedan novinski fotograf mora da fotografiše sve kako jeste, bez dodavanja i oduzimanja. Da li će se to kasnije objaviti ili ne, drugo je pitanje. Bio sam u situacijama kada sam se odlučio da ne fotografišem i zbog toga me grize savest, što to nisam ipak uradio, pa makar nikad nikom ne pokazao- priznao je Sabo, ne otkrivajući pojedinosti.

Fotografije izlaže od 1974. godine i od tada je učestvovao na više od 200 izložbi u zemlji i inostranstvu na kojima je dobio više nagrada i priznanja. Samostalne izložbe imao u Kikindi (1974 i 1988), Mokrinu (1977 i 1982), Skoplju (1983), Beogradu (1987), Banatskom Brestovcu (2009), Ankari i Mariboru (2010), Paraćinu (2011), Istanbulu (2015). Član je  ULUPUDS-a od 1985. godine. Danas radi kao samostalni umetnik u Beogradu.

Dragana Dimitrijević

 

 

Exit mobile version