Gradonačelnik Šapca posetio Ćacilend
Kažu da svako društvo, kada god krene nizbrdo, izmisli svoje mitove. Naše je ovoga puta izmislilo, i oberučke prigrlilo, Ćacilend. U njemu nema mesta za dobrotu, ne isplati se. Nema potrebe za čovečnošću, ne uklapa se u grb države u kojoj je moto: “Ko preživi, pričaće.”
Ćacilend je stanje uma, stil života, filozofija bez filozofije. To je društvo u kojem je biti fin jednako naivnosti, biti obrazovan jednako gubljenju vremena, a biti pristojan, znak da te još niko nije “ispekao”. U njemu se nagrađuju oni koji govore najglasnije a ne oni koji govore najpametnije. Oni koji preskaču redove a ne oni koji ih poštuju. Oni koji se “snalaze” a ne oni koji rade.
Ironija je da Ćacilend nije nečija tuđa država. To je naša sopstvena karikatura, iskrivljeni odraz u ogledalu koji nas posmatra svaki put kada okrenemo glavu od problema misleći da je to “manje zlo”. Nije. To je samo muklo ćutanje iz kojeg raste novo ništa.
Ćacilen je najslobodnije mesto u Evropi pa nije ni čudo što ga, malo, malo, pohodi i gradonačelnik Šapca Dr. Aleksandar Pajić. Dosadi mu tako, ponekad, da gleda okupirani Šabac, udiše zagađen vazduh, gleda mrak u sred centra grada, jer su mnoge sijalice na kandlaberima pregorele, a i ubija ga neka tekoba, nema sa kim ni reč da prozbori, niko ga neće, pa šta će jadan, kud će, pravac Ćacilend.
A tamo, sve blista, trešti muzika baš onaka kakva je njegovoj duši draga a mris slobode leči napaćenu dušu. Dovoljno je samo da stavi ruke u džepove i šeta, šeta, kud ga noge nose. Sve u krug. Ali, nije to onaj krug, padok, u kojem teraju konje u kas. Ovaj je nešto sasvim drugo.
U Ćacilendu ima svega onoga što u Šapcu nema i što nikad biti neće. Beli dvori i dvorjani prihvataju ga kao svoga, sebi jednakog. Intelektualci. Pa razgovor teče, teče, bez kraja. I, shatio je gradonačelnik da mu je lepše i bolje otići u Ćacilend nego u banju ili, ne daj Bože, na more. A mora negde glavu i telo da odmori. Naročito sad kad se očekje nova Skupština grada.
A zamislite, onom nezahvalnom delu građana Šapca moraće da saopšti da je došlo vreme da se podigne porez na imovinu, deset posto za njihovo dobro. A i vrtići su jeftini, komunalne usluge bagatela… A para treba. Kao nikada do sad. Srbija mora da se gradi da se radi i EHRO nam je „istorijska šansa“ pa se mora pomoći. Ako treba da se Šabac dodatno zazduži, zadužiće se samo da se predsedniku ispuni želja.
I, tako, poseta Ćacilendu mu dođe kao neka vrsta „visinskih“ priprema. A i postoji mogućnos i nada da će ga, onako slučajno, kroz prozor vidi i predsednik. Pa da otvori prozor i mahne. Joj, sav se naježih na tu pomisao. Bio bi to spektakl koji bi ušao u istoriju: „Saša je video Acu“!
Poniženje
U društvu u kojem Ćacilend postaje ne samo metafora, već i mehanizam pritiska, sve je jasnije da kroz njegove kapije ne ulaze svi iz istih razloga. Jedni idu jer moraju, drugi jer žele. Jedni iz straha, drugi iz interesa. A između te dve kolone stoji čitava slika našeg društvenog sunovrata, psihološki potpis vremena u kojem je moral postao luksuz, a dostojanstvo potrošna roba.
Kažu da oni koji u Ćacilend idu zato što moraju na put polaze sa knedlom u grlu i tišinom u mislima. To su građani koji su još juče verovali da će biti dovoljno da rade pošteno, trude se, brinu o porodici i ostanu “ispod radara”. Ali danas žive u svetu u kojem se radar spušta baš na njih. Pretnje poslom, ucene, “ako ne dođeš, znaš i sam”… Njihovo psihičko stanje je kombinacija iscrpljenosti, stida i prigušene pobune. Doživljavaju odlazak u Ćacilend kao poniženje, ali još više se plaše onoga što će se desiti ako ne odu. Oni nose na leđima teret koji drugi ne vide: teret brige za decu, rate kredita, roditelje koji čekaju lekove, mesečne račune koji ne razumeju idealizam. Njihov unutrašnji monolog je bolno jednostavan: “Ako ja ne idem, ko će hraniti moje?”
Međutim u Ćacilend idu i oni koje plaćaju. Njihov psihički pejzaž potpuno je drugačije obojen. Oni u Ćacilend ne ulaze na mala vrata, već na VIP ulaz. To su ljudi koji svoj stomak ne vežu u čvor pre polaska, već računaju koliko će biti po glavi? Kako se to isplati? Kako se uklapa u mesečni budžet?
Kod njih nema moralne dileme samo kalkulacije. Ćacilend je za njih radna akcija sa dnevnicom i jasno definisanom ulogom. Oni su profesionalni statisti, građani po potrebi, aplauz po zadatku. Njih ne muči poniženje jer se ne osećaju ponizno. U njihovoj računici, sve ima cenu, pa i prisutnost.
Ne treba ih demonizovati ali ni pravdati. Oni su simptom, a ne uzrok bolesti. Sistem koji plaća poslušnost stvara one koji poslušnost prodaju.
Najstrašnije je što se te dve grupe, potpuno različitih unutrašnjih svetova, nalaze jedna do druge. Onaj koji je došao iz straha stoji pored onog koji je došao iz koristi. I oba se prave da je sve normalno.
A zapravo ta slika je portret duboko ranjenog društva.
Prva grupa živi sa osećajem lične izdaje. Druga sa prazninom koju novac nikada ne uspeva do kraja da popuni. Ni jedni ni drugi neće kući poneti osećaj ponosa. Samo različite verzije tihe nelagode.
I zato je Ćacilend opasniji od obične političke predstave. On je ogledalo u kojem vidimo koliko je malo potrebno da se slomi dostojanstvo i koliko smo naučili da normalizujemo deformaciju.
Međutim, postavlja se pitanje u koju grupu, koja u Ćacilend ide, spada, recimo, direktorka neke osnovne škole. I kako se ona oseća kad se vrati u Šabaac i kad, sutradan dođe u školu i stane pred đake i kolektiv?
Ali, najveća enigma je šta se događa sa gradonačelnikom Šapca i šta je ili, ko je njega na to naterao. Takođe, da li je njegovim činom odlaska u ovo nakaradno mesto ponižen samo on ili je time ponizio i ceo jedan slobodarski grad. I to ne bilo koji: grad Jevrema, Luke, Vinavera i naših potomaka. Nadam se da će ga to neko usskoro pitati! Na Skupštini!
Neka pamet i razum pobede! Da mislite a ne da verujete!
Ivan Kovačević
