Mora li baš svaka kolumna, očekivano, da bude posvećena aktuelnim ili, svejedno, svevremenim problemima. Analitična i preozbiljna. Pišući o bezizlazu ili pak mogućim rešenjima. Odgovorna i zabrinuta.
Evo jedne koja to nije.
Pre dvadesetak godina počeo sam da rešavam logičke slagalice sudoku. Specijalizovani magazin koji sam kupovao rangirao ih je po težini zvezdicama od tri do šest. „Šestice“ su najteže. Uskoro sam napustio rešavanje ostalih, lakših, bavio sam se samo „šesticama“. Ostrašćeno. Sledi kako je, sa satnicom, izgledalo takvo jedno pomalo neobično i uzbudljivo sudoku popodne.
14.30
Sedim u svojoj sobi pred poslepodnevne časove.
Razmišljam šta ću dalje. U školi sam od 16.20 do 19.35. Imam četiri časa. Dva u drugom razredu i još dva u četvrtom. Četvrtaci imaju pismeni. Za sastavljanje zadataka dosta mi je sat vremena. Planiram da to izvedem od 15.00 do 16.00. Rezervna varijanta su zadaci od pre par godina. Ipak ću im sastaviti nove, po uzoru na one koje smo na časovima radili. To mi je dobra mentalna vežba. Do planiranog vremena za sastavljanje zadataka imam pola sata, a ostalo mi je još nekoliko nerešenih “šestica“. Malo ću se zabaviti njihovim rešavanjem i zagrejati za pripremu zadataka.
15.10
Nešto sam zaglavio sa nezgodnom „šesticom“, kasnim. Da ne bih nešto pogrešio u sastavljanju na brzinu, odlučujem ipak ću đacima dati one zadatke od pre par godina. Veoma su slični tim koje sam planirao da sastavim. Dešavalo mi se u srednjoj školi, pa i u toku studija da nam pročitaju pogrešan zadatak. Da se to ne desi i meni. Odustajem od sastavljanja.
Nastavljam sa rešavanjem te, započete, problematične “šestice“.
16.10
Treba mi desetak minuta do škole. Stižem na vreme, iako obično krećem ranije. Uzimam dnevnik i vežbanke i krećem na čas. Tišina i učionica je prazna. U poslednjem trenutku sam se setio, đaci mi nisu pobegli, već imaju blok nastavu. Nikada nisam dovoljno pažljivo pratio realizaciju blok nastave. Zadovoljno se vraćam u kancelariju i nastavljam sa “šesticama”. Do časova u četvrtoj godini.
18.00
Konačno polazim na pismeni. Dok đaci rade, trebalo bi da zadatke upišem u dnevnik. Beskorisna, obavezna papirologija, ima je previše. Ali mogu to učiniti i naknadno. Ionako to niko osim nadzornika ne gleda, niti ikome treba. Malo ću da pazim na prepisivače, a malo da rešavam preostale “šestice“. Na obostrano zadovoljstvo. Ako neko nešto i prepiše, kao da je to novo i toliko strašno. A ja znam koliko ko može da uradi i pre početka pismenog, pa ako neko baš pretera,… Pa i neki od mojih asistenata na fakultetu su na pismenim rešavali svoje zadatke ili nešto čitali. Naknadno, pregledajući ga, konstatovao sam da su đaci uradili pismeni i prema mojim očekivanjima i svojim mogućnostima.
19.40
Posle časova nisam pošao kući. Sedim u kancelariji i gledam u poslednju “šesticu“. U pozorište ću uskoro. U 20.00 gostuje JDP. Predstavu sam već gledao. Dobra je, može i da se pogleda ponovo, a novu, premijernu, nisu nam ni ponudili.
19.55
Krećem u pozorište. Treba mi manje od deset minuta, malo ću kasniti.
Te “šestice“. Stižem pred pozorište, ali, neočekivano, ne kasnim. Na oglasnoj tabli piše da se predstava otkazuje zbog bolesti glumaca. Možemo vratiti kartu i uzeti novac na blagajni, ili je sačuvati za novu, premijernu, za sedam dana!
22.00
Kartu nisam vratio. Sedim u kafiću, pijem koka kolu i završavam poslednju “šesticu“. Uživam.


