• Naslovna
  • Politika
  • Društvo
  • Kultura
  • Sport
  • Region
    • Loznica
    • Ljubovija
    • Bogatić
    • Vladimirci
    • Mali Zvornik
    • Koceljeva
    • Krupanj
  • Projekti
    • Glineni golubovi
    • Zajednički glas ZA slobodu medija
    • Mediji kao kritičke oči i uši građana, ili…?
    • Penzija nije kraja života već novi početak
    • Lomio sam vetru krila
    • Bez žena nema opstanka sela
    • Šabac, grad Jevrema, Luke, Vinavera i naših potomaka
    • Mladi na selu
    • Šabac moj grad
    • Moja škola
    • Lični pratilac – najdivniji, najhumaniji i najzahtevniji posao
    • Penzioner
    • Moje pare – moji snovi
  • Kolumne
    • Đorđe Mijailović
    • Isidora Kovačević
    • Branislav Sekulović
    • Prof. Paja Labud
    • Mali Đokica
    • Dragan Karalazić
    • Rade Đergović
    • Dragan Eraković Coka
    • Siniša Mozetić
  • Hronika
  • Zanimljivosti
  • Razno
    • Hanibal Kovač
    • Stevan Matić
  • Kontakt
субота, мај 24, 2025
  • Login
Podrinske
Klub prijatelja
  • Naslovna
  • Politika
  • Društvo
  • Kultura
  • Sport
  • Region
    • Loznica
    • Ljubovija
    • Bogatić
    • Vladimirci
    • Mali Zvornik
    • Koceljeva
    • Krupanj
  • Projekti
    • Glineni golubovi
    • Zajednički glas ZA slobodu medija
    • Mediji kao kritičke oči i uši građana, ili…?
    • Penzija nije kraja života već novi početak
    • Lomio sam vetru krila
    • Bez žena nema opstanka sela
    • Šabac, grad Jevrema, Luke, Vinavera i naših potomaka
    • Mladi na selu
    • Šabac moj grad
    • Moja škola
    • Lični pratilac – najdivniji, najhumaniji i najzahtevniji posao
    • Penzioner
    • Moje pare – moji snovi
  • Kolumne
    • Đorđe Mijailović
    • Isidora Kovačević
    • Branislav Sekulović
    • Prof. Paja Labud
    • Mali Đokica
    • Dragan Karalazić
    • Rade Đergović
    • Dragan Eraković Coka
    • Siniša Mozetić
  • Hronika
  • Zanimljivosti
  • Razno
    • Hanibal Kovač
    • Stevan Matić
  • Kontakt
Bez rezultata
Pregled svih rezultata
  • Naslovna
  • Politika
  • Društvo
  • Kultura
  • Sport
  • Region
    • Loznica
    • Ljubovija
    • Bogatić
    • Vladimirci
    • Mali Zvornik
    • Koceljeva
    • Krupanj
  • Projekti
    • Glineni golubovi
    • Zajednički glas ZA slobodu medija
    • Mediji kao kritičke oči i uši građana, ili…?
    • Penzija nije kraja života već novi početak
    • Lomio sam vetru krila
    • Bez žena nema opstanka sela
    • Šabac, grad Jevrema, Luke, Vinavera i naših potomaka
    • Mladi na selu
    • Šabac moj grad
    • Moja škola
    • Lični pratilac – najdivniji, najhumaniji i najzahtevniji posao
    • Penzioner
    • Moje pare – moji snovi
  • Kolumne
    • Đorđe Mijailović
    • Isidora Kovačević
    • Branislav Sekulović
    • Prof. Paja Labud
    • Mali Đokica
    • Dragan Karalazić
    • Rade Đergović
    • Dragan Eraković Coka
    • Siniša Mozetić
  • Hronika
  • Zanimljivosti
  • Razno
    • Hanibal Kovač
    • Stevan Matić
  • Kontakt
Bez rezultata
Pregled svih rezultata
Podrinske
Bez rezultata
Pregled svih rezultata

Je li Amfilohije bio ljudski uzvišen?

29/11/2020
u Zanimljivosti
0 0
1
Maske zbačene
69
Deljenja
193
Pregledi
Share on FacebookShare on Twitter

Povodom teksta Slobodana Samardžića, „Mitropolit Amfilohije ili o ljudskoj uzvišenosti“, objavljenog u listu „Podrinske novine“, 12.11. 2020.godine.

Čitajući tekst profesora Slobodana Samardžića kako nadahnuto piše o mitropolitu Amfilohiju Radoviću (svetovno, Risto Radović), pade mi na pamet bezvremena knjiga Karla Jaspersa Pitanje krivice, nastala iz serije predavanja koja je taj znameniti nemački psihijatar i filozof održao tokom 1945. i 1946. godine na univerzitetu u Hajdelbergu. Naime, Jaspers je svojim studentima na više nivoa razložio krivicu Nemačke za ustanovljenje i posledice nacističke ideologije: krivičnu, političku, moralnu i metafizičku. Jaspers kaže da je instanca za krivičnu odgovornost sud, za političku odgovornost instanca je pobednikova volja (u toku su bila suđenja pred vojnim sudom u Nirbergu osnovanim voljom pobedničkih država), za moralnu odgovornost instanca je sopstvena savest, dok je metafizička krivica pred svakim pojedincem  i instanca je jedino Bog.

Pisac ovih redova ima dovoljno godina i pamti delatnost srpskih duhovnih, političkih i intelektualnih elita u poslednjih tridesetak godina na polju nacionalističkog angažovanja, posebno intelektualaca i književnika: Ćosića, Crnčevića, Ekmečića, Markovića, Bećkovića, Tadića, Krestića, ali i pravoslavnih popova – najnižeg i najvišeg ranga. U tom delatnom krugu se veći deo života kretao i Risto Radović – Amfilohije: govorima je raspirivao mržnju, netoleranciju, isključivost, osvetu, nasilje… Strašne reči slazile su sa njegovih usana, reči nedostojne sveštenika i narodnog pastira i zbog toga čudi  nadahnutosti za hvalospev o Amfilohiju. A nadahnutost je tolika da upućuje na pomisao da pisac prećutkuje njegova ovozemaljska nepočinstva: da je devedesetih huškao sopstveni narod na zločinstvo protiv drugih i drugačijih, da je od Trebinja do Bijeljine pohodio srpske paravojne formacije iza kojih su ostali zločini od kojih humanog čoveka boli mozak, da je pričešćivao takve srpske „junake“, da se divio delima zločinaca Ratka i Radovana i da im se nudio za jataka dok su se „junački“ skrivali od pravde o kojoj govori pomenuti Jaspers.

Kakav je to jednoznačni put Amfilohijev – duhovni i svetovni o kojem se govori u pomenutom tekstu: je li to put izgrađen na jedinstvenoj fundamentalističkoj platformi srpskih popova-intelektualaca: Justina, Nikolaja i čuvena tri „A“ – Atanasije, Artemije, Amfilohije? Je li to platforma u koju je i danas zaglibljen svaki oblik duhovnog pokreta ovog društva koje bez naznaka većeg otpora, grca u klerikalno-tradicionalno-antimodernom blatu. Zato, zašto veličati Amfilohija? Intelektualni autizam koji se ovde duboko ukorenio sprečava nas da pogledamo bar preko fizičkih granica ove države, recimo u Bosnu i Hercegovinu, Hrvatsku, na Kosovo i saslušamo šta se to tamo o našoj dobroti govori i misli i da povodom toga neizostavno posetimo memorijal u Potočarima (kao đaci iz Srbije, odlazili smo u posetu memorijalu u Jasenovcu, zar ne!). Tu, na tom mestu je krajnje ishodište „dobročinstva“ srpskih nacionalističkih i klerikalnih istomišljenika. Zbog toga nije nepošteno odbaciti sentencu „o pokojniku sve najlepše“jer neke ljude, posebno nakon smrti, treba obasjati svetlošću istine – njima je svejedno, a nama živima je bitno, od toga nam život zavisi!

Zašto su ideje u čijem je središtvu mržnja, šovinizam i isključivost i danas kičma i temeljna paradigma srpskog društva? Zašto u njemu ni na vidiku nije jedno široko postavljeno pitanje odgovornosti i preispitivanja za sunovrat u čijem je središtu bila i do danas ostala bezrezervna i dinamična podrška političkih i intelektualnih elita? Odgovornost koju je Jaspers tražio od sopstvene nacije nakon 1945. godine bila je strašna za nju samu, ali jedino moguće ishodište ka samospoznaji zla i etičkom određenju prema posledicama ideje zla. Trideset godina od nastanka prvih zločinstava sopstvenih sunarodnika i bezbrojnih sudskih presuda, srpsko društvo stoji na samom početku zapravo, nismo se još ni složili da smo krivi! Preispitivanje uloge duhovnih tvoraca ideje o velikosrpskoj zajednici, još nije zadobilo iskreno i jednoznačno mesto etičnosti u smislu o kojem govori Jaspers.

Intelektualac bi trebao da preispitujete svaku dogmu: to je njegov osnovni duhovni poziv, ali pisac hvalospeva veruje u dogmu da je Amilohije bio duhovno čist pastir pravoslavnog stada: da je ispravno postupao posebno u svom svetovnom anganžmanu kada se direktno mešao u svetovnu politiku na krilima svoje klerikalne platforme. Život Amfilohijev je kontroverzan i vreme njegovog preispitivanja tek dolazi. A njemu samom, po Jaspersu, ostaje metfizičko preispitivanje pred Bogom – kao ljudskog bića i kao vernika, zbog čega je i upitno da li „sada stoji u nebeskom redu sa njima (Petrom Cetinjskim i Njegošem), onako ljudski i svetački uzvišen“.

Svim beogradskim i provincijskim intelektualcima nacionalistima i šovinistima, ovom prilikom iz ovog slobodarskog grada preporučujem i delo francuskog filozofa Žilijena Bende Izdaja intelektualaca napisanog pre skoro sto godina, prema kojem status intelektualca zaslužuju samo oni pojedinci koji su uprkos svakovrsnim izazovima ostali dosledni univerzalnim vrednostima – razumu, pravdi i istini. Oni koji su ga napadali, smatrali su njegovo delo pamfletom uperenim protiv intelektalaca koji su se odvojili od ovih vrednosti tačnije, onih koji su pali u strast politike i ideologije i izneverili unutarnje, suštinsko biće intelektualca. Zbog toga malodušni čin izdaje predstavlja odbacivanje Radomira Konstantinovića, Latinke Perović, Bogdana Bogdanovića, Danila Kiša, Stanislava Vinavera, Filipa Davida i drugih, svetionika intelektualnog poštenja ovog društva. Za njih će ipak uvek biti mesta u ovom društvu, bez obzira kako Beograd odluči. A Amfilohije! Pa, bilo bi za sve bolje da se samo molio u tišini svoje ćelije a nas ostavio da sami odlučimo hoćemo li prići njegovom oltaru. Kroz takav njegov čin, sazdala bi se i ljudska uzvišenost iskrenog bogougodnika i tada bi mu pristajao hvalospev i profesora univerziteta i najprostodušnijeg vernika. Imala je srpska crkva takve duhovnike, zar ne.

U Šapcu, 24.11.2020.

Autor poznat redakciji

NASLOVNA STRANA

Podrinske

© 2020 Podrinske

Kolumne

  • Isidora Kovačević
  • Đorđe Mijailović
  • Dragan Eraković Coka
  • Branislav Sekulović
  • Mali Đokica
  • Prof. Paja Labud
  • Dragan Karalazić

Pratite nas

Welcome Back!

Login to your account below

Forgotten Password?

Retrieve your password

Please enter your username or email address to reset your password.

Log In

Add New Playlist

Bez rezultata
Pregled svih rezultata
  • Naslovna
  • Politika
  • Društvo
  • Kultura
  • Sport
  • Region
    • Loznica
    • Ljubovija
    • Bogatić
    • Vladimirci
    • Mali Zvornik
    • Koceljeva
    • Krupanj
  • Projekti
    • Glineni golubovi
    • Zajednički glas ZA slobodu medija
    • Mediji kao kritičke oči i uši građana, ili…?
    • Penzija nije kraja života već novi početak
    • Lomio sam vetru krila
    • Bez žena nema opstanka sela
    • Šabac, grad Jevrema, Luke, Vinavera i naših potomaka
    • Mladi na selu
    • Šabac moj grad
    • Moja škola
    • Lični pratilac – najdivniji, najhumaniji i najzahtevniji posao
    • Penzioner
    • Moje pare – moji snovi
  • Kolumne
    • Đorđe Mijailović
    • Isidora Kovačević
    • Branislav Sekulović
    • Prof. Paja Labud
    • Mali Đokica
    • Dragan Karalazić
    • Rade Đergović
    • Dragan Eraković Coka
    • Siniša Mozetić
  • Hronika
  • Zanimljivosti
  • Razno
    • Hanibal Kovač
    • Stevan Matić
  • Kontakt

© 2020 Podrinske