Nemajući snage da se izborimo sa ne uvek dobrim izazovima vremena u kojem živimo, to često pravdamo relativizujući dobro, i ono što to baš i nije. Kažemo kako su, eto, druga vremena.
Da ne bude mračno, biram jedan naivan primer.
Prvi deo (davno)
Sedim u bašti hotela “Zeleni venac”. Vikend je i nema slobodne stolice za one koji nisu došli na vreme.
(Inače, zgrada hotela podignuta je u deceniji pred Drugi svetski rat. Kulturno je dobro gradske arhitekture i spomenik kulture. Hotel je podignut iz sredstava humanitarnog “Fonda siromašnih šabačkih đaka”. Ovo poslednje možda niste znali.)
Muzički program podeljen je u tri bloka, koji otprilike jednako traju.
Prvi je muzika za igru. Valcer, tango, tvist, … .
Na podijumu su, pored nas običnih, parovi koji su završili plesnu školu.
Pauza, tiša muzika sa muzičkih uređaja, i vreme samo za razgovor.
Drugi je zabavna muzika naših najpopularnijih muzičkih grupa i pevača.
Mnogih od tih pesama, hitova, se i danas sa ponosom sećamo.
Ponovo pauza, skupljamo hrabrost da pogledamo u pravcu osobe zbog koje smo došli.
Treći je blok narodne muzike, najveseliji.
Negde pred kraj, zaigra se kolo, do poslednjeg atoma snage.
Drugi deo (današnjica)
Pa, ne mogu baš sve da prihvatim. Da ne kažem kako nije dobro, da samo je, možda, ono davno bilo ipak malko bolje. Naročito ta prirodna ravnoteža raznih muzika i muzičkih afiniteta, pravo na nešto drugo.
Smem li da se upitam zašto je danas na većini zabava mladih ljudi skoro jedina i toliko preglasna novokomponovana narodna muzika?
Ne zašto je narodna, već zašto samo narodna, preglasna i samo novokomponovana?
Da li je to bolje od onoga što nam se dešavalo pre pola veka u bašti hotela “Zeleni venac ”?
Pokušajte
“Ili – ili” je filozofsko delo poznatog danskog mislioca i teologa Serena Kjerkegora (1813 – 1855.) u kome on predstavlja stavove dve ličnosti suprotstavljenih uverenja. Može li to nekako da se interpretira i u našoj, tako suprotstavljenoj sadašnjosti?
Možda ovako?
Prvo “ili”; naše, sveprisutno i očekivano; ništa lepo, svuda je oko nas:
Kritike i neuspesi, psovke i uvrede, mržnje i preziri, izgubljene i promašene godine, skrivanja i prevare, nesigurnost i nezadovoljstvo, beznađa i bezizlazi, pogrešne politike, ratovi bez pobednika.
Priča kojoj se ne vidi završetak.
Drugo „ili“; takođe naše, mnogima potpuno neočekivano i nestvarno. Sakriveno; u koje, opravdano ili neopravdano, ne verujemo, niti ga dovoljno primećujemo.
Nekako ovako.
Upravo sviće; poslednje sekunde zalaska sunca; senice su, tražeći mrvice hleba, sletele na ivicu zaleđenog prozora; kiša, čekana duga; voda na izvoru, pitka; prve visibabe u snegu; dete je potrčalo majci u zagrljaj; gugutke se dozivaju; mirišu lipe; jato nemirnih riba; plavetnilo poljskog cveća.
Nasumično nastavljamo:
Tišina sunčanog proplanka; crkveni sat oglašava ponoć; zvižduk voza; viseći mostovi; vešti mornari podižu velika, bela jedra; jedna sasvim obična klupa; svetionik koji se jedva nazire; čupava kuca negde radosno gleda; sa puno poverenja tražimo oaze spokoja.
Još nekoliko slika za kraj:
Barske ptice se kriju u lokvanjima; trag komete, bezbroj želja; korak devojke bose; zreli suncokreti; vesela igra delfina; cvet u kosi; srce jako bije; vetar u letnjoj noći, koja toliko prija; spora, široka reka; doleteli, šareni leptir; samo naš, nepobeđen, zagrljeni svet.
Umemo li da osetimo, barem ponekad, ovo drugo ili. Pokušajte.