Lični stav: sto novih lica u šabačkoj politici (3)
U lokalnim sredinama politika retko liči na ono što bi, makar formalno, trebalo da bude, takmičenje ideja, ljudi i vizija. Umesto toga, ona često postaje zatvoren krug u kojem se vlast ne menja, već samo preraspodeljuje, i to po unapred utvrđenim pravilima koja ne pišu građani, nego, obično, jedan čovek ili uski krug oko njega.
Takav „čovek iz senke“ ne mora nužno da ima bilo kakvu funkciju, ponekad je i nema. Njegova moć ne počiva na institucijama, već na mreži lojalnosti, straha i interesa. On poznaje svakoga ko nešto znači u toj sredini i još važnije, svako zna njega. Njegova reč nije uvek izgovorena javno, ali se podrazumeva. Ona putuje kroz telefonske pozive, kafanske razgovore i diskretne dogovore, daleko od očiju javnosti. Bez njega ništa ne može i ne sme da se desi.
Dosta je bilo pristojnog ćutanja. U Šapcu ono više nije znak kulture, već saučesništva.
Politički pluralizam u takvom ambijentu postoji samo kao scenografija. Stranke se smenjuju, liste se formiraju i raspuštaju, nova imena se pojavljuju pred izbore ali suština ostaje ista. Ljudi se premeštaju iz jedne opcije u drugu, po potrebi, kao figure na šahovskoj tabli koje neko drugi pomera. Danas su opozicija, sutra vlast, ali uvek deo istog sistema. Naravno, malo ko od građana razmišlja ili ima predstavu koliko u Šapcu ima kojekakvih političkih organizacija. Verujem da ćete se, poštovani čitaoci, sigurno iznenaditi ako pročitate da ih ima prko tridesed. Znam, malo ko će u to poverovati jer ispada da ima više političkih subjekata nego političara koje poznajete. Ali to je zato što u pamćenju ostaju samo ljudi, koji se najviše eksponiraju, a ne i stranke kojima su pripadali. Jedino gde se to može videti su izborne liste. A na njima jedni te isti ljudi a, uglavno, svaki put pod različitim imenom političke grupe. Tako se građanima nudi iluzija izbora, dok je ishod unapred poznat.
Šabačke stranke nisu ideje, već dresovi. Ljudi se presvlače iz jedne u drugu, bez stida i bez objašnjenja, jer znaju da im mandat ne daje narod, nego gazda iz senke.
I svi to znaju ali ćute!?
Posebno mesto u toj političkoj predstavi zauzimaju „nova lica“. Na prvi pogled, oni donose osveženje, energiju, drugačiji govor, navodnu autentičnost. Međutim, vrlo brzo postaje jasno da njihova uloga nije da promene sistem, već da ga zaštite. Često su to ljudi bez ozbiljnog profesionalnog ili moralnog kredibiliteta, ali sa izraženom spremnošću da budu glasni, agresivni i uvredljivi. Njihova funkcija nije argument, već buka. Ne da ubede, nego da obeshrabre.
Posebno je ogavno kada se u političku arenu ubacuju „nova lica“, ne da bi nešto promenila, nego da bi zatrovala prostor. Njihov zadatak nije da misle, već da galame. Da vređaju, da banalizuju, da svaku raspravu svedu na nivo kafanske svađe. Oni su štit sistema: odbijaju normalne ljude od politike, stvaraju utisak da je sve to prljavo i nedostojno, i tako čuvaju pozicije onih koji iz senke upravljaju svime.
I opet svi to vide.
I opet svi ćute!?
Opozicija u Šapcu, ona koja sebe predstavlja kao “pravu”, mada ne znam na osnovu kojih kriterijumima, već šest godina se “sakrila pod kamen” i vrlo retko se pokazuje u političkoj javnosti. Naročito ne kao kritičari vlasti što daje vetar u leđa Srpskoj naprednoj stranci da radi šta hoće, uglavno u interesu Kabineta iz Beograda a na štetu grada i građana. Umesto da politički život u gradu uzmu oni od kojih se to očekuje, verovatno u nečijoj glavi, odlučeno je da se u igru ubace neki likovi koji nemaju autoriteta, ni ugleda ali su sa visokorazvijenim podaništvom čime jasno stavljaju do znanja da svoje “mentore” neće ugroziti. Mada im ja, lično, nikada ne bih verovao.
Razlika između onih koji upravljaju šabačkom političkom farsom i onih koji bi mogli da je promene nije u sposobnosti, već u hrabrosti.
A hrabrost je, izgleda, postala najređa roba
U takvoj atmosferi, pristojnost postaje mana, a dostojanstvo prepreka. Ljudi koji imaju šta da kažu, koji bi mogli da ponude drugačiju politiku, povlače se pre nego što su i pokušali. Niko ne želi da učestvuje u igri u kojoj se rasprava svodi na lične napade, a javni prostor pretvara u poligon za primitivizam. Dovoljno je pogledati raspravu i komentare na društvenim mrežama pa da se shvati sa kim se ima posla. A trošiti energiju na prostake i primitivce malo ko normalan bi hteo.
Tako se politički prostor dodatno sužava, a „čovek iz senke“ ostaje bez ozbiljne konkurencije, ne zato što je najjači, već zato što su drugi odustali.
Nravno najveća šteta ovakvog sistema nije samo u tome što on opstaje, već u tome što vremenom postaje normalizovan. Ljudi prestaju da veruju da promene uopšte postoje kao mogućnost. Politika se doživljava kao prljava igra u koju ulaze samo oni koji su spremni da izgube deo sebe. A kada građani izgube veru, tada „senka“ postaje najgušća.
Ipak, svaka takva struktura ima svoju slabost, zavisi od apatije.
Međutim, onog trenutka ako se i kada se pojavi dovoljan broj ljudi koji su spremni da istraju, da ne prihvate pravila koja nisu njihova, i da javno govore uprkos svemu, sistem će početi da puca. Ne brzo, ne spektakularno, ali neizbežno.
Jer i u najmanjoj sredini, politika može ponovo postati ono što bi trebalo da bude, javna stvar. Samo ako se izvuče iz “senke”.
Ivan Kovačević
