Studiozno o Koki i životu
Iz štampe je izašla knjiga o životu i delu književnika Konstantina Đorđevića, rođenog Šapčanina, profesora i vrsnog pesnika, pripovedača i romanopisca, koju PODRINSKE u nastavcima još objavljuju. Osnovna ideja i želja autora knjige Dragana S. Filipovića je da, poput prethodne dve publikacije o Branimiru Ćosiću, piscu „Pokošenog polja“ i Miodragu Milu Borisavljeviću, neprevaziđenom pripovedaču proze o prirodi i ljudima u njoj, skine neopravdani veo zaborava koji je prekrio njihovo delo. Koliko je u tome uspeo, govori i recenzija Dragana Mićića.
Druga trilogija Dragana Filipovića zaokružena je knjigom „Svedok tuge dva rata“ o Konstantinu Koki Đorđeviću. Pridružila se „Čoveku pokošenog polja“ o Branimiru Ćosiću i „Pesniku apatinskih šuma“ o Miodragu Milu Borisavljeviću. Nastavak je, po tematici, prethodnoj: „Vojnikova breskva“, „Komad taina“ i „Beleg od bajoneta“, ali je i posebna zbog oživljenog sećanja neosnovano zapostavljenih pisaca. Poznavajući autora još od malena, a da je sada u najzrelijem stvaralaštvu, biće i treće trilogije. Videćete. Treća – sreća, sa srećom!
Ove Draganove knjige pominjem u „paketu“, jer jedna drugu nadograđuje. Ako je Branimirom Ćosićem književno obradio (i odbranio) magistarski rad, nakon slova o Borisavljeviću i sveobuhvatnog životopisa profesora od pera Koke Đorđevića, dosegao je nešto više od mnogih sa doktorskim zvanjima.
Sudioznost Filipovića u opisu i oceni lika i dela Đorđevića očita je već u prvim, uvodnim redovima „Svedoka tuge dva rata“:
„Isuviše brzo zaboravljenog profesora Đorđevića, Šapčanina po rođenju, izvanrednog prosvetnog radnika i pedagoga, odmerenog vaspitača i tihog čoveka, sećaju se samo njegovi učenici, sada u poodmaklom životnom dobu, iz Tetova, Skoplja, Niša, Valjeva i drugih gradova, kao i generacije učenika šabačke Trgovačke akademije. Pisao je i prozu i poeziju, među kojima ima pripovedaka („Cerovački vladika“, „Čiča, „Deca“) i pesama („Kaluđer“, „Samoća“) sa kojima je dospeo do vrha savremene književnosti tog vremena. Pisao je i romane od kojih jedan objavljen (“U bežaniji“, Geca Kon, Beograd, 1940), dva ostala u rukopisu („U lageru“ i „Gimnazisti“ – nedovršen), a jedan je propao u toku Drugog svetskog rata, kada se pred bugarskim fašistima sklonio iz Skoplja.“
Profesorskim umećem i novinarskim stažom pečenim više od pet decenija, Filipović jezgrovito dočarava Đorđevićeve nemire i traganja kao „dečaka kome je rat uništio detinjstvo, mladića koji je upoznao strahote logora i teškog posleratnog vraćanja u život; večitu čežnju čoveka za daljinama i prostorima i, istovremeno, mirom i srećom; i još više od toga: svedočanstvo o jednom vremenu, ljudima i događajima koja su nadživela Koku, koji je poživeo samo 57 godina“.
Retko susrećemo autore da književnom radu pristupaju kao svakoj drugoj studiji, kao naučnom delu, koliko se Filipović potrudio da „Svedokom tuge dva rata“, kroz uglednika Đorđevića, pruži saznanje o životu, kroz galeriju raznovrsnih karaktera u različitim društvenim i istorijskim prilikama i dobima. Pričom u formi živih bića, pojedinaca, odražavanjem života u njegovoj celokupnosti:
„Velika je pesnikova čežnja za životom u kome neće biti stranac i samac, a dug je put. On ćuti i nemir ga pokreće. I ne zna gde je kraj puta. Ali ide dalje, omamljen, polusvestan u blesku širine.“
Umetničku stranu Đorđevićevih književnih dela, autor poslednje knjige svoje druge trilogije promišljeno iskazuje pitanjima:
„Čemu teži ovaj pesnik, pripovedač, romanopisac? Kuda vode putevi usam-ljenika? Je li to put nemira traganja pokrenut nespokojstvom i damarima čežnje za širinom? Ili je to put za „mesto pod suncem“ gde novi vidici novu želju i nadu, makar i tihu i nejasnu, rađaju?“
Direktan odgovor ne daje, ali upućuje, između ostalog, na priču „Cerovački vladika“ (možda najtemeljniju) u kojoj Đorđević briljira jezikom i stilom, sadržajnim dijalozima, folkornim izrazima, retko čitanim kod drugih pisaca, osmišljenim radnjama i postupcima, nevidljivih duhovnih procesa.
Iz temeljnih iščitavanja književnih dela Konstantina Koke Đorđevića i „Svedoka tuge dva rata“ Dragana Filipovića nameću se pronicljivi i precizni odgovori i zaključci, kako dolikuje svakoj studioznosti, pa i ovoj.
Dragoslav Dragan Mićić
