Nismo mi „po potrebi“ likvidirali odabrane političke i ideološke protivnike, u zemlji i inostranstvu. Oni su.
Nismo mi počev od Drugog rata građanski stalež oskatali, srednju klasu istanjili i dobrano osiromašili, penzionere ponizili.Oni su.
Nismo mi onomad „uterivali“ seljake u zadruge, poljoprivredu upropastili, postepenno selo zapustili. Oni su.
Nismo mi neregularno nacionalizovali zamašnu privatnu imovinu, pošteno stečenu. Oni su.
Nismo mi devastirali takozvanu društvenu svojinu, u svoje džepove je pretočili. Oni su.
Nismo mi „oterali“ brojne ovdašnje stručnjake i radnike, posebno najbolje među mladima da se van zemlje zaposle .Oni su.
A ipak smo godinama održavali politički kult jedne ličnosti,
I nismo ni posle njegove smrti, uz malu pauzu, s negovanjem novih idola presta(ja)li.
Nismo mi krišom odneli ogromna, nezakonito stečena bogatstva na udaljene lokacije, u banke na egzotična ostrva, „na sigurno“. Oni su.
Nismo mi naveliko švercovali gorivo, drogu, cigarete, skupe lekove i koješta drugo. Oni su.
Nismo se mi s najgorim kriminalcima ortačili, nije nâs posle taj ološ bezdušno izdao, niz vodu pustio.Oni su, njih su.
Nismo mi vredna intelektualna dobra plagirali i lažno se predstavljali, nepostojeće ili minorne fakultete „završili“, falsifikovane diplome stekli. Oni su.
Nismo se mi izdašno „ugrađivali“ u sumnjive krupne poslove. Oni su.
Vodu nam i zemlju zagadili i rastočili.
Nismo mi naivno i glupo na razne „spoljne“ provokacije nasedali, prekomerno na njih odgovarali, pa deblji kraj po pravilu na koncu izvlačili. Oni su.
Nismo mi, navodno sve sveteći se, po regionu množinu ratnih zločina počinili. Oni su.
Nismo mi izgubili sve jugoslovenske ratove 90. godina. Oni su.
Nismo mi visoku politiku nerazumno, nediplomatski, nevešto vodili, te NATO-agresiju i sledstvene žrtve suludim inaćenjem uzrokovali.Oni su.
Nismo mi Kumanovaski diktat prihvatili i međunarodni pretktorat nad KiM time vrifikovali.
Oni su.
Nismo mi Briselske sporazume potpisali i suverentet kosovskim Albacima na(d) KiM korak po korak prepuštali.
Nismo mi pljačkaški uzurpirali i ono što se nipošto nije smelo privatizovali, i mnogo šta strancima ustupiliu. Oni su.
Nismo mi zarad vlasti i privilegija pokrali mnoge političke izbore. Oni su.
Nismo mi dopustili prekomerno nasilje i ostali kriminal u porodici, školi i na ulicama. Oni su.
Nismo mi krivi za zabrinjavajuće nepravo i nemoral, neukus, prostašstvo i cvetajuću nekulturu. Oni su.
Nismo mi javne institucije i osnovne ljudske slobode pod noge stavili,
Parlamentarizam u cirkus pretvorili, izobličili demokratiju, obrazovanje razmontirali. Oni su.
Nismo mi izneverili pretke, ustave i tradiciju, običaje stare pogazili, antifašističke tekovine razvodnili. Oni su.
Nismo mi ljude različitih nacionalnosti zakrvivili,
Veri i crkvi misiju i smer delovanja promenili. Oni su.
I nismo mnoge druge na ličnu korist a po nacionalne i državne interese pogubne poteze mi povukli. Nego, oni su.
Ali smo baš mi – a ko drugi? – krivi najpre zato što smo njih pretežno one lažljive kako-tako birali, potom što su nas većinski na naše oči ti isti godinama podmićivali.
Krivi smo što smo bili pasivni, što smo uglavnom neplodno i laskavo o njima pričali,
Što smo ih nedovoljno oštro i delotvorno kritikovali.
I nismo ih na vreme legalno i legitimno sve od reda posmenjivali,
Pa tako pravac razvoja države i zajednice na vreme iz korena promenili.
Krivi smo što su mnogi od nas poltronski i defetistički glave pognuli,
U sebi gunđali, ili, jednostavno – nemoćno ćutali.
Što smo ih – one i onakve, ove i ovakve – na sramnom populističkom pijedastalu decenijama uglavnom nemo gledali, slušali, trpeli,
Što nismo masovno ustali, pesnicom o sto udarili, sa vlasti ih sklonili, javna vrata za njima zamandalili.
Tajne dosije službi bezbednosti najzad otvorili i lustraciju prekršilaca ljudskih prava dosledno sproveli.
Što smo se sa stranim moćnicima i susedima – i oni i mi, umnogome ih podržavajući! – nepotrebno višekratno svađali,
U delikatnim razdobljima dopustili da prilazimo pogrešnim i stranama,
Pritom smo nehotice mahom prednost davali sopstvenim slabostima, manama,
Umesto svojim vrlinama, proverenim vrednostima,
Odgovorni smo i zato što smo i danas u najvećoj meri za društveno ozdravljenje demotivisani, duboko podeljeni i u sopstvene prćije isključivo zagledani.
Mnogi u mozak žestoko udareni, otupeli.
Zato što su brojni od nas vremenom zapravo (kao) oni postali,
Zatucani, bahati, oslepeli.
Dok se obrnuti proces nije dogodio, a čak ni tô ne bi njih nimalo opravdalo.
I nisu oni svi (bili) isti, nego su sve primitivniji i gori.
A mi upadljivo slabiji, malobrojniji, nejedinstveni, možda i nesposobni, spori.
No, biće da smo kolektivnog dara i prilike imali, i možda izvesne šanse još postoje, da živimo bezmalo – ako ne u nekom pristojnom u raju – ono nipošto ne u ovom crnilu, skoro pa u bezizlazu.
U svekolikom svetskom i domaćem ubrzano primičućem tragičnom k(uple)raju.
Zoran R. Tomić