Kultura na čekanju
Nijedna vlast u dugoj istoriji grada Jevrema, Luke, Vinavera i naših potomaka nije toliko unizila, osramotila, omalovažila i obesčastila Šabac kao što su to uradili Dr. Aleksandar Pajić, kao gradonačelnik i Nemanja Pajić, kao predsednik Skupštine grada.
U grad koji se ponosio svojom istorijom i kulturom uselili su primitivce i prostake koje su uvili u neukus i vulgarnost. Skrajnuti od očiju javnosti zahvaljujući „šarenim lažama“ koje o njima pišu potkupljeni lokalni mediji dva Pajića razaraju i pustoše sve ono čime smo se do sada ponosili.
Obeležavanje Dana grada pretvorili su u potpunu lakrdiju a ono što se na koncertu velikog šabačkog virtuoza na violini dogodilo je sramota koja se rečima opisati ne može. Za koncert godine podelili su besplatne ulaznice onima koji na njega doći neće jer ih ta muzika ne interesuje pa je u sali bilo jedva 60-70 ljudi. A ako je neko od tih njihovih i došao bilo je to samo zato da bi, kako kažu, pružio „podršku“ Birmančeviću i Delićki – ma šta im to značilo. Njihovo ponašanje najbolje je opisao jedan naš sugrađanin čije pismo prenosimo u celini:
“Koncert „Četiri godišnja doba“ Antonija Vivaldija u izvođenju Beogradskog kamernog orkestra pod vođstvom maestra Salka Lekića trebalo je da bude praznik umetnosti u Šabačkom pozorištu. Umesto toga, doživeli smo kulturni šok.
Sedeli smo u blizini kada je troje ljudi – žena masne kose sa naočarima na glavi, muškarac u šortsu i majici i neugledna starija žena prostog izgleda – već pre početka koncerta izazvalo uznemirenje. Svađali su se oko mesta koja očigledno nisu bila njihova i odbili su da ustanu, uprkos tome što im je skrenuta pažnja da zauzimaju tuđa mesta.
Žena koja prodaje karte ih je kulturno opomenula i zamolila da se premeste, ali su se i na nju izderali – bez poštovanja, bez stida. Jedna od njih je u trenutku rasprave izjavila da slobodno mogu da zovu Birmančevića i Pajića – tada mi to nije značilo mnogo, ali kasnije sam shvatio da su to političari iz vladajuće stranke u Šapcu. Pomenula je i kako su deset dana bili u Pionirskom parku, u “Ćacilendu“, kao da je to potvrda nekakvog prava ili statusa.
Ubrzo potom, usledilo je njihovo bahato ponašanje tokom samog koncerta, kao da nisu u pozorištu: konstantno su se okretali, uključivali blic na telefonima i snimali, razgovarali međusobno glasno kao na ulici, pa čak i odgovarali na telefonske pozive. Njihova bahatost bila je toliko izražena da su u više navrata verbalno napadali ljude iz publike koji su pokušavali da ih utišaju.
Na sredini koncerta, maestro Salko Lekić je bio prinuđen da se obrati publici i zamoli za tišinu. To je bio jasan znak koliko je njihovo ponašanje ometalo ne samo publiku, već i same izvođače.
U jednom trenutku, jedan muškarac iz publike dao je znak drugome, diskretno, ali odlučno, kao da kaže: „Ove treba izbaciti.“ Nekoliko minuta kasnije, jedno od ovih troje je primilo telefonski poziv, i ubrzo su svi troje napustili salu, tik pred kraj koncerta. Jasno je da im je rečeno da izađu, što implicira da su bili organizovano dovedeni; neko je imao njihov broj telefona i bio spreman da ih „povuče“ kada je postalo previše.
Bilo me je sramota – ne izvođača, oni su bili sjajni, već što sam sedeo u publici u kojoj takvi ljudi mogu bahato da zauzmu tuđe mesto, maltretiraju osoblje, ometaju koncert i još se pozivaju na političare kao štit.
Umesto da uživamo u kvalitetnoj muzici, našli smo se u noćnoj mori iz Ćacilenda – mestu gde kultura ćuti, a nevaspitanje, bahatost i politička zaštita vode glavnu reč.”