Čivijaški duh u Šapcu nastavlja da živi i pod naprednjačkom vlašću pokazujući da je neuništiv. Samo što, kao i ovi virusi, mutira i ulazi u tamnu, morbidnu, stranu humora.
Thank you for reading this post, don't forget to subscribe!A kako to izgleda najbolje se moglo videti na otvaranju izložbe slika Ljube Popovića koja je, kažu, prvi put (u istoriji) iz Valjeva premeštena u neki drugi grad. Da i drugi građani Srbije mogu „uživo“ da vide svu umetničku raskoš ovog vrsnog slikara.
Ali, nije se, te večeri, samo ta izložba dogodila prvi put u istoriji galerije Narodnog muzeja u Šapcu. Naime, uz prisustvo gradonačelnika Šapca, gradonačelnika Valjeva i mnogih drugih „javnih“ (novokomponovanih) ličnosti, manje iz kulture a više iz politike, obznaniše da je umro jedan veliki i poznati šabački slikar. I održaše mu minut ćutanja. U slavu i sećanje.
I, možda, ne bi to ni privuklo toliku pažnju, jer većina njih koji su se tu našli i nisu znali kako izgleda i ko je taj slikar, da se on, Slikar, kažu, pred kraj izložbe nije pojavio. Glavom i bradom.
Scena koja u „zapećak“ baca i Nušića i Dušana Kovačevića.
Naravno, ovde se postavlja i pitanje da li će, posle ovako neumesnog čina, bar jedan gradonačelnik ponuditi ostavku kao i direktorka Muzeja u čijim se prostorijama ova sramota desila. Onako, iz „moralnih“ razloga.
A „nesrećnom“ slikaru ostaje jedino da, kad sretne nekog prijatelja ili poznanika na ulici, pita: „Jesi li čuo da sam umro?
Dakle, kao što rekoh, Čivijada nastavlja da živi…
Ivan Kovačević
