Milanka Mićić, treći fotograf u Šapcu

Mladenci su menjali datum slavlja prema mom rasporedu

 

Nadimak Crna je zbog tamne puti dobila po rođenju. Život joj je i sam bio nekad te boje, ali je sve nedaće stoički podnela kako bi se izborila za bolje sutra. Od tada pa do danas mali broj je zna po imenu Milanka Mićić. U Šabac je iz Glušaca došla davne ’78 godine, a fotografijom je počela da se bavi godinu dana kasnije i to pukom igrom slučaja. Tad nije ni slutila da će upravo u tome naći uhlebljenje i životni poziv. Na kratko, u priči za „Podrinske“ vraća se 36 godina unazad i podseća kako je sve počelo…

– Moja drugarica je došla da slika ćerki rođendan i kada su otišli da urade slike, na filmu nije bilo nijedne, jer nije bilo blica. Ja se razočaram i počnem da plačem. Kupujem fotoaparat i tako krene fotografisanje kojim se i dalje bavim. Zahvaljujući tome sam ozidala i kuću i živim od toga. Tako sam stigla i do penzije, dok sam 36 godina slikala po svadbama i rođendanima. Gotovo nijedno slavlje nije moglo da prođe bez mene – seća se Milanka.

 

Šta vam je bilo najdraže da fotografišete?

Najviše venčanja. To mi je nekako interesantno i ima mnogo više detalja. Tu su mlada i mladoženja, nakumče, bacanje jabuke… Moj zet snima od kako su počele da se uvode kamere i DVD. On je snimao, a ja slikala. Kad se fotografija uradi i ostane u elektronskom obliku pregledaš je jednom, dvaput i ostane za uspomenu. Urađene slike se stalno gledaju i za mene su mnogo bolje.

 

Znači li to da je fotografija zbog savremenih tehnologija izgubila svoju draž u izvornom obliiku?

Mnogo njih uzme tu sliku i stavi je na kompjuter i nijednu drugu nema. Sve slike su u kompjuteru i šta se desi kada se pokvari? Mi imamo preko 40 albuma i ja i dan danas izrađujem slike. Praktikujem da sa svakog događaja sebi i deci uradim po jednu sliku. Ćerka takođe voli da se slika. Ne zna se ko više fotografiše. Ćerka, unuka ili ja.

 

Vaš posao podrazumeva da sa ljudima delite lepe životne trenutke. Da li je bilo i onih neprijatnih?

Bilo je mnogo i teških i tužnih. Kad su me prvi put zvali da snimam jedan takav događaj mladić, fudbaler je umro u Holandiji. To mi je bilo najteže jer mi je brat od ujaka. Ujedno, i prva sahrana koju sam snimala. Posle toga, dosta sam slikala i snimala kod Roma, pogotovo zbog onih koji su u inostranstvu, ne mogu da dođu, pa im šalju snimke da vide kako je bilo na sahrani. To je jako strašno gledati, ali ti moraš da ispuniš želju drugom. Nikad mi nije bilo prijatno to da radim, bez obzira na to da li nekog znam ili ne.

 

To zvuči kao neuobičajena praksa?

To najviše rade Romi. Strašno je to raditi, ali to je moj posao. Inače, često sam bila i u crnini, posle smrti majke, oca… Nikad nisam stavila crni šal i išla na svadbu. Ostavim ga u kolima, obučem se u crno i opet niko ne mora da zna da sam u crnini. Bilo mi je glupo da se tako pojavljujem, ipak je to veselje.

 

Dugo godina radite i sigurno ste radeći taj posao stekli sposobnost da proniknete u ljudsku prirodu. Šta ste naučili o ljudima što možda ne biste da ste se bavili nečim drugim?

Puno. Tačno se zna ko je kakav čovek. Oceniš to kroz slikanje, snimanje… Ceo dan si tu, celu noć. Čuješ sve, vidiš. Ne treba neko nešto ni da ti kaže, ti vidiš. Kad završiš slikanje i odneseš kasete i tad se vidi ko je kakav čovek. Dok je svadba, oni sve hoće. Ali kad treba da se isplati, onda je to malo teže. Bude mnogo ljudi kojima je stalo da ceo svet vidi da bacaju pare na muziku. Slikaju se dosta, a kad im kasnije odneseš slike, ne kupuju. Sve se to kroz rad vidi i nauči.

 

Kakav ste odnos sa svojim klijentima imali ranije?

Sa svima sam ostala prijatelj, jer za mene ne znači ništa i ako neko ima pare, ili ako je Rom, beda ili sirotinja. Za mene su svi domaćini isti. Ne postoji domaćin koga ja nisam pozdravila i kad krenem i kad dođem. Zato me svako ceni i voli. I sad kad sretnem mladence koji venčavaju svoju decu i unučad i koji me traže, osetim ogromno zadovoljstvo. Dešava se da me na nečijoj svadbi ili proslavi neko sretne i izgrli i izljubi. Više ne znam ni koga znam. Menjali su datum slavlja prema meni i mom rasporedu.

Sad?

Imala sam i imam i sad šatre i dekoracije. Prošle godine sam samo jednom izdala šatru. Ne isplati se. Ne postoji nešto čime se nisam bavila. Štrikala sam dugo, živela sam od toga godinama, imala mašinu. Kad sam bila u braku, kad sam došla u Šabac. Sretnem i sad ljude posle 40 godina da nose moje džempere, pa mi bude drago. Šila sam, vezla goblene, heklala… Sad radim dekupaž. To mi je bila želja da naučim. Radim i sa G.O.I.R. Imam tu mnogo društva, prijatelja… Prva sam na kompjuteru. Trebao mi je baš zbog slikanja. Radim fotošop, slike… Sad imaju aparati koji sve rade. Toga nije bilo u moje vreme i bilo je mnogo komplikovanije. Inače, bila sam treća u Šapcu kad sam počela da slikam.

 

Je l’ bilo skepse prema tome kako ćete odgovoriti pozivu?

Sad to rade svi. Ima mnogo fotografa, kamermana, a manje posla. Jednostavno, ljudi nemaju para. Otišla sam u penziju pre šest godina, i angažovana sam u folkloru. Ćerka igra u „Abraševiću“, unuka je igrala. „Živa“ sam osoba. Ne mrzim nikog. Takva sam. Svako ima svoj život. Briga me šta će ko reći. Idem tamo gde mi je lepo zbog sebe, ni zbog koga drugog. Jako se malo nerviram. Pre nisam bila takva. Mnogo sam radila, sad je vreme da se odmorim.

  1. D. Dimitrijević
Exit mobile version