Govor Gorana Mijailovića na sednici Skupštine grada Šapca:
Verovao sam da ću danas za ovu govornicu izaći jednom, jedini put, i da ću biti preponosan na ljude koji vode ovaj grad da su izašli u susret mojoj molbi podpredsednici Skupštine grada, da su se makar malo potrudili da ljude koji su radili u crvenoj zoni, koji su izneli teret godinu dana borbe sa kovidom, a pred vratima nam je nov talas, da će pokušati, makar pokušati, da za te ljude obezbede neki vid zahvalnosti. Nažalost to se nije desilo. Nažalost, niko iz Gradske uprave nije ni pokušao da obezbedi makar jednodnevni izlet za ljude koji su radili u crvenoj zoni. Toliko o tome koliko mi vama značimo. Toliko o tome koliko vi obične ljude cenite, poštujete odnosno ne cenite i ne poštujete. Mene je sramota što sam taj predlog dao, sramota me je što, kad sam se vratio kolege me pitale hoće li biti bilo šta od toga ja sam rekao da verovatno hoće jer to ovaj grad i budžet ovog grada ne košta ništa. Košta samo to da se neko angažuje i pokaže malo dobre volje. A znate šta je rezultat svega toga? Kako se vi odnosite prema narodu tako se narod odnosi prema vama. Pa sad imamo situaciju da na zvaničnoj viber grupi pneumlogija, grudno odeljenje, je izneta ponuda da se prijave dobrovoljci za rad u kovid zoni. Od trideset sestara grudnog odeljenja prijavile su se dve. Od dvadeset sestara neurologije prijavile su se četiri. Danas se prave timovi, danas se prave timovi, i svi ćemo mi dobiti aneks ugovora jer je rečeno vi morate da se prijavite! Morate potpisati aneks ili će te ostati bez posla. Mi ćemo svi raditi, radićemo zbog tog naroda, radićemo zbog pacijenata jer mi smo se zakleli da ćemo da poštujemo svakog pacijenta i da ćemo da se borimo. Samo kažem, u ime mojih kolega, da se osećaju jadno, bedno, poniženo, iznevereno. I nije u redu, i nije korektno da niko ne pokaže trunku želje da se tim ljudima ukaže zahvalnost. Zaista mi je žao, ja se izvinjavam znam da ovo nije u skladu sa poslovnikom, znam da sam prekršio poslovnik, ali morao sam ovo da kažem. Ja sam sa ljudima svaki dan, ja osećam prezir u njihovim očima, u njihovim razgovorima, razočarenje, i smatram da vas ne bi mnogo koštalo. Da ste otišli kod tri privrednika, pa ja ću u Lipolistu da obezbedim dva autobusa i novac od ljudi, privrednika iz Lipolista da te ljude pošalju jedan dan negde. A vi niste mogli u gradu Šapcu gde imate sto privrednika. Ne niste mogli, niste želeli. I završiću samo jednom rečenicom iz našeg kultnog filma „Maratonci trče počasni krug“: „Žao mi je što ste moji a što niste deca mog neprijatelja“.