Ljubav prema fudbalu motiviše me da budem bolja na terenu

Jelena Vićentijević, fudbalski sudija u Međuopštinskoj ligi „Pocerina“

Izgled Jelene Vićentijević ni delimično ne nagoveštava njene neuobičajene sposobnosti, a ona je po mnogo čemu sve samo ne tipična devojka. Od malih nogu volela je da igra fudbal sa bratom, onako, u dečijoj igri, ne sluteći da će joj to odrediti karijeru. Radeći u kafiću jednog šabačkog fudbalskog kluba revnosno je počela da prati sve utakmice, od međuopštinske do okružne lige, pomalo navijala, pomalo se nervirala kad „njen“ tim gubi, a postepeno i učila pravila igre koja do tada nije poznavala. Od prijatelja je saznala da će biti raspisan konkurs za fudbalskog sudiju i odlučila da se prijavi, čvrsto rešena da u toj profesiji pronađe sebe. Tako je počeo da se ostvaruje njen san da igru doživljava direktno na terenu, budno prati svaki poen i donosi presudne odluke, jednima na radost, drugima na žalost… Ipak, sve je to deo sporta…

-Dve godine sam radila u kafiću u fudbalskom klubu, a naš fudbal redovno pratim skoro tri godine. Prateći utakmice, javila se želja da „moj“ tim pobedi, navijanje, proradio je adrenalin, pa sam počela da učim pravila. Postepeno se u meni razvila ogromna ljubav prema fudbalu, doslovno sam se zaljubila u taj sport. Uvek je to osećanje negde u meni čučalo, samo je bilo potrebno da se poklope sve kockice i da ispliva na površinu. Kada je prvi put izašao konkurs za fudbalskog sudiju, prijavila sam se, prošla i počela da sudim pre šest meseci. Sudila sam prvo deci. Tek kad sam prvi put izašla na teren, doživela sam pravo uzbuđenje, jer nije isto biti na terenu i izvan terena gledati utakmicu. Sad sam prebačena u viši rang, u Međuopštinsku ligu „Pocerina“, napredujem polako- počinje Jelena priču za „Podrinske“.

Cele prošle sezone pratila je sve utakmice, od međuopštinske do okružne lige, ali i nacionalni tim već tri godine unazad. Planira da se oproba i kao sudija u ženskom fudbalu, te će za taj viši rang kome pripadaju morati da obezbedi odgovarajući fond suđenja. Ipak, ne krije da joj je muški fudbal draži, jer u njemu ima više akcije, a i privlači veću pažnju navijača.

Budući da ponašanje na tribinama osim sportskih neretko puni stranice hronike u novinama, priznaje da su je najbliži odvraćali od izbora ovog zanimanja iz straha za njenu bezbednost. Ona se, međutim, nije plašila, ne samo zbog toga što je trenirala karate devet godina, već i što zaista, ističe, do sada nije doživela veće neprijatnosti.

-Dosta ljudi iz mog okruženja me odvraćalo govoreći mi da će me vređati, da su navijači nasilni, da to nije posao za ženu. Opet, htela sam da pokušam. Kad sam  počela, to je bilo baš sa klincima i imala sam neopisivu tremu. Zahvaljujući kolegama, starijim sudijama koje su mi mnogo pomogle i delegatima, ljudima koji su išli sa mnom na utakmice, mnogo sam naučila i imam više samopouzdanja. Sada je malo drugačije, navijači su u principu korektni, igrači takođe, posebno prema meni kao ženskoj osobi. Nema dobacivanja, nisu bezobrazni. To me još više motiviše da budem bolja u poslu. Ponekad se neki navijači bune, ali to je fudbal i ja to doživljavam kao njihovu strast i želju da taj klub pobedi. Istina, ovo nije posao za osetljive osobe. Moraš da imaš čvrst karakter, da se skoncentrišeš na igru i ne obazireš mnogo na dobacivanja iza leđa- priznaje.

Govoreći o tome u kom smeru ide naš fudbal, kaže da ima utisak da se ne ulaže dovoljno, ali da se situacija ipak popravlja.

-Naš fudbal se popravlja, od Mačve do nižih rangova. Ipak, upravo se u niže rangove najmanje ulaže. Znam dosta klubova gde igrači ne uzimaju novac zbog ljubavi prema fudbalu kao i dosta uprava klubova koji bukvalno sve iz svog džepa finasiraju, opet iz ljubavi prema fudbalu, da bi oni napredovali. Opština i Savez pomažu, ali očigledno ne dovoljno koliko bi možda trebalo- ističe Jelena.

Njene ambicije su da počne da sudi u Okružnoj ligi, pošto sa svojih 26 godina može da dođe do Zone u muškom, a u ženskom možda i dalje, do Srpske lige, ali joj je ipak draži muški fudbal. Kada nije na utakmicama i kada ne sudi, radi u jednom gradskom kaficu. Kaže da sve uspeva da uklopi sa poslom zahvaljujući podršci šefa, porodice i posebno četvorogodišnje ćerke. Kad se voli ono što radiš i kada si beskrajno motivisan da u tome napreduješ, za tebe nema prepreka i ništa nije teško, zaključuje Jelena.

D.Dimitrijević

Dobrovoljno u vojničkoj uniformi

Koliko je neustrašiva i van terena, svedoči i podatak da je 2014. godine dobrovoljno služila vojni rok u Valjevu. Kaže da je to najlepše iskustvo koje je ikad mogla da doživi, te da joj je ono pokazalo da ne postoje granice, osim onih koje sami sebi postavimo.

-Oduvek sam imala želju da radim u vojsci, ali bilo je potrebno da odslužim vojni rok. Služila sam dobrovoljno, kao poslužilac na mitraljezu M84 koji sam dužila. Obuku sam imala u Valjevu, imali smo prekomandu u Požarevac, pa smo bili vraćeni u Valjevo. To je najlepše iskustvo koje čovek može da doživi, izvanredno druženje koje je iznedrilo najbolje prijatelje. Čovek vidi koliko može, iako ne veruje da nešto može da uradi, istraje u tome i tako ojača karakter. Nisam verovala da neke stvari stvarno mogu da uradim, da pešačim 9 kilometara sa punom ratnom opremom uz brdo po kiši, sasvim normalno da izdržim sve one žuljeve… Nije bilo razlike zato što sam žensko. Posle tog iskustva sam postala mnogo jača osoba i mnogo sigurnija u sebe. Po završetku, privuklo me da se zaposlim u zatvoru kao komandir- pripravnik. Konkurisala sam i prošla prvi krug, drugi nisam, tako da je ostalo da konkurišem ponovo za vojsku kad se ukaže prilika. Kad budem ponovo konkurisala za neki državni posao, to mi daje značajnu prednost, pošto sam odslužila sa tri vrste oružja- objašnjava Jelena.

 

Exit mobile version