Izbori bez izbora

Slobodni i fer izbori su civilizacijska tvorevina, i naravno imaju svoja pravila. U Srbiji, međutim,  to vrlo  teško ide. Kad je počelo višestranačje, 1990. godine, na primer, zajedničkoj redakciji „Glasa Podrinja“ (list, radio, TV) tadašnji okružni sudija je jasno prezentovao način na koji mediji bi trebalo da izveštavaju. Naglašeno je da nema nikakvog favorizovanja, da stranke i kandidati moraju biti ravnopravno predstavljeni. Kasnije se u Srbiji itekako odustalo od zakonskih odredbi, a poslednjih sedam godina pod naprednjačkom vlašću  došlo je do vrhunca bezakonja u ovoj oblasti. Posebno značajnu ulogu u izborima imaju mediji, a primera radi na prste se mogu izbrojati profesionalni mediji. Novi besramni primer je kupovina nekadašnjeg natiražnijeg lista „Novosti“, preko anonimnog izdavaoca poslovnog prostora, a još čudnije da postoji TANjUG, kao novinska agencija koju država debelo finansira. Po Zakonu država se povlači iz medija!? Najnoviji primer pretnji slobodnim medijima  je upad raznoraznih inspekcija u TV Našu. Takođe je za republičku tužiteljku  Zagorku Dolovac  veliko pitanje kako to država kupuje TV Kopernikus za duplo više para od procenjene vrednosti, a opet tim parama se kupuju i dve televizije sa nacionalnom frekvencijom. Svi mediji po Zakonu o javnom informisanju  obavezni da objektivno, pravovremeno i celovito informišu građane. Od toga nema ništa, za svih ovih sedam i više godina, to je isključiva propanganda jedne stranke i njihovog predsednika,  pojačana još javnim servisom, RTS i RTV koje plaćaju svi građani Srbije. Uzalud je Aleksandar Tijanić nekada to reklamirao kao „pravo građana za znaju sve“, ili „ novo evropsko lice Srbije“. Kod štampanih medija perjanice su tabloidi, Informer, Alo, Srpski telegraf, Kurir, gde ovi nosioci štamparske boje  i po hiljadu puta za godinu dana se ogluše o Kodeks  novinarstva i zakon. I o tome ćuti nadležni javni tužilac, a ranije su itetako bili ažurni kod zabrana listova. Praktično, u ovim konstelacijama političkih snaga  izbori nikako ne mogu biti fer. Kako će to građani saznati za rušenje u Savamali, za svakodnevno kršenje Ustava od strane najodgovornijeg-predsednika države, ko je odgovoran za gubljenje sedam  života u aferi helikopter, kako je to ministar vojni preneo 200.000 dolara iz Kanade, ko je to podigao restoran na vrhu Kopaonika, kako je to proganjan i na kraju ubijen Oliver Ivanović… Mnogo, mnogo toga kriminalnog i nezakonitog vrti se u ovoj Srbiji, a zna se i kako su do sada izbori obavljani. Propagandom, pre svega Aleksandra Vučića i SNS, u medijima barem četvorostruko zastupljenjijom, ali i od nadležnih službi prećutkivanim pretnjama i ucenama birača, angažovanjem „operativaca“ u džipovima sa zatamnjenim staklima, kupovinom ulja, šećera, brašna… Sve to traži da neko odgovara, a niko ne garantuje da se to ne bi ponovilo i da se pola godine obezbede kakvi takvi  uslovi za izbore. Nažalost, Srbija polako odumire, a to je najvažnija činjenica. Svake godine manja je za 35.000 stanovnika, a još beznadežnije što više od 50.000, uglavnom mladih i stručnih, beži iz ove i ovakve Srbije, da se nikad ne vrate. A to su oni koji proizvode, daju dohodak, i oni koji rađaju decu. To je put bez povratka. Upravo zbog toga Srbiji treba vlada nacionalnog spasa, jer za koju godinu biće prekasno. Sve ovo što se događalo umiveno je u šarenu lažu navodnog napretka. Srbija je imala najnižu stopu rasta od država Istočne i Centralne Evrope, a ni taj planirani rast od četiri odsto BDP nije dovoljan da se stigne Bugarska, Rumunija, a kamoli Hrvatska i Slovenija. Pogotovo što ima nagoveštaja recesije u Nemačkoj i Italiji, najvažnijim privrednim partnerima. Jedno od najvažnijih pitanja koliko je zapravo Srbija posvećena evropskim integracijama. Ako je Evropska unija donirala četiri milijarde evra a SAD mijijardu dolara, onda nije uputno upućivanje na Rusiju i Kinu. Primera radi Kina daje velike kredite, ali te poslove obavljaju njihova preduzeća, a naši putari rade za crkavicu.  U ovim okolnostima agonija se samo produžava, bez korenite promene sistema nema boljitka. A njega čine institucije, koje su u Srbiji urušene, i to voljom jednog čoveka. Ponižena je prosveta, zdravstvo, vojska, a posebno pogubno je raspad pravosuđa i policije.  Groteskno deluje u svemu ovome   najava predsednika Vučića o investicijama od deset milijardi evra, a vrh promašaja – izgradnja osam stadiona za po osam hiljada gledalaca. Da nema protežiranih i u debelo bezakonje uvaljanih „Partizana“  i „Zvezde“ tih osam hiljada gledaoca  okupi se za sve utakmicene tzv.superlige.  To možda  može u Severnoj Koreji ili Venecueli, ali valjda ima nekog zdravog razuma i dostojanstva kod većine srpskih građana  da to više ne može tako.

Dragan Eraković 

Exit mobile version