U Ljuboviji su u petak, 7. 11. 2025. god. otvorene Duhovne svečanosti Azbukovice u organizaciji biblioteke „Milovan Glišić”. Agilni direktor ove biblioteke, g-din Srđan Ristić, napravio je promišljen i atraktivan program u kome su pored istaknutih srpskih umjetnika i intelektualaca predstavljeni i oni koji djeluju u našoj neposrednoj blizini.
Među njima su to svakako tri likovna umjetnika: Goran Nikolić, Anđelko Tešanović i Stanoje Tešić. Na izložbi slika koja je postavljena u holu bioskopa može se vidjeti reprezentativan opus ova tri autora, a među brojnim djelima svakako bih izdvojio ono koje je na mene ostavilo najveći utisak, a to je Od kamenog do zlatnog doba Gorana Nikolića iz Loznice.
Radi se o slici dimenzija 25h68 cm koje je rađeno tehnikom akrila na dasci. Na prvi pogled jasno se prepoznaje avangardni momenat ready made-a, koji kao tehnika, izražen kroz upotrebu predmeta iz svakodnevice poput kvake, nedvojbeno unosi u ovo djelo subverzivnost, igru i pokušaj destrukcije očekivanog. Međutim, na drugoj nam strani kolorit ovoga djela, posebno izražen izborom zlatne podloge, zatim pomenuta tehnika akrila na drvetu, kao i kompozicija elemenata, sugerišu atmosferu vizantijske ikone i time stvaraju neobičan spoj prepun emotivnog naboja.
Simbolički potencijal ovog smjelog sučeljavanja, posebno pojačan depikcijom majmuna zagledanog u daljinu, je od enormne snage i interpretativnog potencijala, ostavljajući na uživaoca utisak koji ne prestaje dugo nakon susreta sa samim djelom.
Što se tiče dekorativnosti, ovo upečatljivo djelo ne bi se moglo zamisliti u nečijem dnevnom boravku, ali svakako u kancelariji direktora neke značajne firme i to nasuprot ikone, na zapadnom zidu, bez imalo pretenzija ka jeftinoj i vulgarnoj blasfemičnosti. Za pretpostaviti bi bilo da je taj direktor nešto više od onoga što ta funkcija danas predstavlja – bezdušni, ograničeni tehnokrata u evolutivnoj fazi homo erectus-a.
Neobičnost ovog djela bi njegovom zamišljenom poslovnom partneru svakako privukla pažnju, te ih obojicu podstakla na razgovor i, uz dovoljno intelektualne dubine i umjetničke senzibilnosti, između ova dva čovjeka bi došlo do nevidljive povezanosti, duboke saglasnosti i tihe radosti. Time bi ovo umjetničko djelo ispunilo svoju svrhu, jer bi jedan u drugome, uprkos svom ludilu kojem svjedoče, prepoznali – čovjeka.
Na kraju ovog osvrta treba još jednom iznijeti sve pohvale za trud ljubovijskih kulturnih pregalaca, a čitaocima preporučujem radove pomenutih umjetnika.
Aleksandar V. Petrović vanredni je profesor filozofskog fakulteta Univerziteta u Istočnom Sarajevu
