Dugo čekanje na Šesti oktobar

Tog četvrtka, Petog oktobra 2000, srušena je vlast jednog diktatora, Slobodana Miloševića, i, kako su se tada mnogi nadali,  da je i ovde srušen svojevrsni „Berlinski zid“. Doduše, to je bilo 11 godina kasnije od sudbonosnog odvajanja zamalja Istočne Evrope od SSSR i nekog „gulaš komunizma“. Posle svega zna se gde su te bivše komunističke zemlje, pa na primer jedna Slovačka, sa pet miliona stanovnika, ima veći BDP od svih zemalja Zapadnog Balkana. O Češkoj, pa i Sloveniji da se i ne govori, i gde su plate više od dve hiljade evra, a ovdašnje nikako da dostignu tih davno obećanih 500 evra. No, Srbija tih dana i godina užurbano pokušava da stigne gde je nekada bila, i da se kako – tako anulira jedna brutalna i štetočinska politika SPS i SRS. Tadašnja SRJ vraćena je u Ujedinjene nacije, odakle je proterana kao najgora parija, vraćeno joj je državno dostojanstvo. Tadašnji predsednik SRJ Vojislav Koštunica imao je veće poverenje nego Tito, čak 86 odsto građana ga je podržavalo, a proglašen je i za ličnost  godine u njujorškom „Tajmu“. Uz pomoć Nemačke nekako je održan elektronergetski sistem, da se izbegnu krajnje ponižavajuće restrikcije i mrak. Penzionerima je nadoknađeno dvadesetak penzija, takođe su i radnici primili brojne zaostale zarade, isplaćeni su zaostali dečiji dodaci i ostala potraživanja građana. Čak su namirene i  štediše „Dafimentbanke“ i „Jugoskandika“ iako su bile piramidalne tvorevine… Zemlja je bila privredno uništena, bez ijedne validne institucije, razrušena od NATO bombadovanja sa potpisanom kapitulacijom u Kumanovu. Bilo je to vreme i ubrzanog rasta BDP, sa četiri-pet čak i više odsto godišnje, i sve do ekonomske krize 2008. godine  Srbija je išla uzlaznom linijom. Potpisan je i sporazum o pristupanju Evropskoj uniji, ukinute su vize za Evropu… No, najveći udar država je doživela atentatom na premijera Zorana Đinđića, istinski posvećenom reformama koje se u Srbiji veoma teško ili nikako ne primaju. Ubice su bile iz vrhunske državne službe, JSO, što je potvrda o dubokoj upletenosti tajnih službi. Primera radi pripadnici DB su učestvovali  u četvorostrukom ubistvu funkcionera SPO na Ibarskoj magistrali, ubistvu bivšeg predsednika Srbije Ivana Stambolića, novinara Slavka Ćuruvije, a velika je upitanost ko je ubio ministra odbrane Pavla Bulatovića, direktora JAT-a Žiku Petrovića,  pomoćnika ministra policije Radovana Stojčića, generala MUP-a Boška Buhu… To je ostalo kao neko trajno zlo tajnih službi koje nikako da se reformišu u skladu sa demokratskim tendencijama u svetu. Nakon svega 2012. godine dolazi do kopernikanskog preokreta, vlast prelazi u ruke SNS, uz zdušnu prevratničku podršku SPS, nekadašnjeg koalicionog partnera DS i drugih stranaka demokratske i proevropske provenicijencije. Osnovni izborni moto SNS bila je borba protiv korupcije, rešavanje 24 velike privatizacije, a promenjen je i odnos prema evropskim integracijama. Posle ovih sedam godina nekako treba podvući crtu i ovoj vlasti, a ona svakako da je daleko od tako dugo čekanog boljitka i prosperiteta… Korupcija cveta, nijedna od 24 velike privatizacije nije rešena, urušene su sve institucije, svakog dana krši se Ustav… Doduše predvodnici ove vlasti, Aleksandar Vučić i Ivica Dačić, izašli su iz šinjela tadašnjih vođa i upropastitelja Srbije: Vojislava Šešelja i  Slobodana Miloševića. E, to su već poznata srpska lutanja, deobe i seobe…

D.Eraković

Exit mobile version