Nova, stara Rusija
Šta se desilo sa Rusijom od 2004. do danas? U međuvremenu, Rusija je stasavala u energetskog džina u patuljastoj ekonomiji, bez naznaka da se u političkim pogledu transformisala u modernu državu. U početku svoje vladavine Putin je ispoljavao aspiracije ka liberalnoj demokratiji ali se kasnije sve više udaljavao od nje smatrajući je nekomplementarnoj ruskoj političkoj tradiciji. Sužavanje prostora demokratiji, građanskom društvu i liberalizmu sprovođeno je kroz „borbu protiv terorizma“, posebno od 2004. godine u kojoj su Rusiju potresla četiri teroristička napada: dva avionska atentata, eksplozija u moskovskom metrou i uzimanje talaca u Beslanu. Ruski građani su sa svakim novim atentatom sve spremnije odobravali vlastima „bespoštednu borbu sa teroristima“, sve manje se preispitujući odakle i zbog čega dolaze napadi i da li ih inspiriše sama Rusija svojom hegemonističkom politikom. U međuvremenu, građani Rusije su pristali na ograničenje građanskih sloboda i krhko građansko društvo učinili nefunkcionalnim. Prema istraživanjima javnog mnjenja, danas za oko 80% Rusa demokratija ne znači ništa, da je nepotrebna i da oni ne znaju šta bi s njom. Tome je doprineo i decenijski napor Kremlja da izvrši potpunu centralizaciju vlasti: da se mega-geografski prostor stavi pod kontrolu administrativnog aparata direktno podređenog vlastima u Kremlju koji postavlja gubernatore bez sporovođenja političkih izbora. Na ideološkom polju, Rusija se zaodenula evroazijanizmom odranije prisutnom u ruskim intelektualnim krugovima koji joj odriču evropsku budućnost, kako je pisao ruski emigrant princ Turbeckoj početkom 20. veka „… komunizam je u stvari bio produžena varijanta evropeizma koja je rastakala duhovne temelje i nacionalnu osobenost ruskog života, propagirajući materijalistički pogled na svet koji je vladao u Evropi i Americi… Naš zadatak je da stvorimo potpuno novu kulturu, našu vlastitu kulturu koja neće ličiti na evropsku civilizaciju, da učinimo da Rusija prestane da bude izopačeni izraz evropske civilizacije, da ona opet postane svoja: Rusija-Evroazija, svesni naslednik i nosilac velikog nasleđa Džingisa Kana“. Iako životna realnost ove ideje danas nije moguća, ona se ipak eksploatiše u Putinovoj Rusiji sa najviših političkih pozicija. Na sceni je otvorena propaganda protiv zapadnih vrednosti koju organizuje i sprovodi država koja organizuje i kontrademonstracije protiv onih koji na javnim skupovima zagovaraju demokratiju i slobodu. Pod okriljem države organizuju se omladinski polumilitarni kampovi u Moskvi i oko većih gradova sa zadatkom da učestvuju u razbijanju prozapadnih demonstracija. Putin posećuje takve kampove i u govorima ističe osobenost ruske kulture, što je potpuno legitimno, ali istovremeno negira potrebu za konzumuranjem zapadnih vrednosti. Paradoksalno, na takvim skupovima on na ruci nosi skupoceni sat proizveden u Švajcarskoj i među mladim Rusima sedi odeven u skupoceno odelo zapadnjačkog kroja na koji su ga dovoze blindiranim automobilom proizvedenim na Zapadu. Upečatljive su Putinove posete omladinskom kampu na jezeru Seliger. Dalje, država je otvoreno umešana u suzbijanje kritičkog mišljenja pojedinaca i grupa koji iznose svoje nezadovoljstvo vladinom unutrašnjom i spoljnom politikom. Ruska opozicija i lideri civilnog društva su sve tiši, njihova uloga je marginalizovana putem „velike borbe protiv terorizma“: u medijima i sudskim procesima optužuju se za direktne neprijatelje ruskog društva i silu koja deluje iznutra. Liberalna inteligencija se retko oglašava pred agresivnom nacionalističkom propagandom kakvu sprovode ruski desničari poput Aleksandra Dugina (naslovna fotografija) koji predstavlja zvaničnog geopolitičkog mislioca Kremlja. Dugin u svojoj knjizi Apsolutna domovina (1999). koja danas predstavlja bibliju pravoslavnog fundamentalizma i desničarskih pokreta u Rusiji i Srbiji, poziva na radikalnu revoluciju u kojoj treba da se uništi nepravedni društveni sistem i materijalni svet na zemlji koji potiče iz zapadne civilizacije. Prema Duginu, uskoro će započeti sukob „ljudi zemlje“ (evroazijski geopolitički kompleks) i „ljudi mora“(SAD, Velika Britanija, Japan), koji će se završiti pobedom „zemljana“ i biološkim istrebljenjem ovih drugih. Dugin je politički savetnik Vladimira Putina sa velikim uticajem, pa ga mnogi nazivaju „Putinov Raspućin“. Druge Duginove knjige, Konzervativna revolucija (1994)., Misterije Evroazije (1996)., Ruska stvar (2001)., Evroazijski put (2002)., Društvene nauke za građane Nove Rusije (2007)., Geopolitika (2011)., takođe su kontroverzne: potpiruju nacionalizam i agresivnu politiku Rusije prema susedima, u nekima se odobravaju oštre mere vlasti protiv opozicije, promoviše diktatura kao oblik političke vladavine, itd.
Na planu spoljne politike, Rusija je oživela hegemonizam. On je sada otvoren prema susednim državama u kojima živi ruska manjina, a prikriven tamo gde nema Rusa. U poslednjoj deceniji, Rusija je izvršila nekoliko otvorenih vojnih akcija prema susedima narušivši njihov teritorijalni integritet i politički suverenitet koji i nije bio potpun s obzirom na ranije otvoreno rusko mešanje u njihovu unutrašnju i spoljnu politiku. Pozivajući se na zaštitu ruskih etničkih grupa u susednim državama, ona nastoji zadržati kontrolu nad energetskim oblastima u svome susedstvu: Kaspijskoj oblasti, oblasti Severnog i Južnog Kavkaza, Baltičkoj i Crnomorskoj oblasti. Takva „strategija u susedstvu“ sprovodi se starim i novim sredstvima: od 14 bivših sovjetskih republika koje su danas (ne)zavisne države, u njih devet se i sada nalaze ruske vojne baze i operativni vojni arsenali (Moldavija, Ukrajina, Belorusija, Jermenija, Gruzija, Azerbejdžan, Tadžikistan, Kirgistan i Kazahstan); osam bivših republika je energetski zavisno od Ruske Federacije (Estonija, Litvanija, Letonija, Moldavija, Ukrajina, Jermenija, Gruzija i Azerbejdžan); dok u 11 država posluju ruska naftna i gasna preduzeća koja pod kontrolom imaju eksploataciju i transport energije iz tih država (Estonija, Litvanija, Letonija, Moldavija, Ukrajina, Belorusija, Jermenija, Gruzija, Turkmenistan, Uzbekistan i Kazahstan), (navedeno prema, Stefano Latini (Stefano Latini), Zbogom Lenjinu: Imperija ponovo kreće od ekonomije, Limes, broj 1/2005).
Energetska ekonomija u službi geopolitike bazirana je na državnim energetskim gigantima koje Kremlj direktno kontroliše, ali i na energetskim gigantima u privatnom vlasništvu koji su samo prividno nezavisni od državne vlasti, što se videlo u slučaju JUKOSA, Mihaila Hodorkovskog. Sa prvim znacima konsolidacije i ojačanja ekonomije, Rusija je pokazala stare nazore o spoljnoj politici koji su u prošlim vremenima išli ka izmeni spoljnih granica na račun suseda. O starim principima i realnim akcijama ruske hegemonističke politike u 19. i 20. veku kod nas je dosta otvoreno i nadahnuto govorio i pisao Triša Kaclerović početkom 20. veka. Doduše, sa pozicija vatrenog antiimperijaliste što se vidi iz teksta Rusija-faktor nestabilnosti na Balkanu u kom je štampan njegov govor održan 22.12.1902. godine u Kragujevcu povodom dolaska u Srbiju grofa Lansdorfa, ruskog ministra spoljnih poslova. Tekst je objavljen 1903. godine u beogradskom časopisu Ruska politika i srpska omladina.
Danas, o starim i novim načelima ruske spoljne politike, italijanski istraživač i publicista Stefano Latini (Stefano Latini) u već pomenutom tekstu Zbogom Lenjinu: Imperija ponovo kreće od ekonomije, dalekovido kaže: “Da bi se razumele glavne linije ruske spoljne politike koja je samo naizgled nepredvidljiva i da bi se otkrile dominantne složene geopolitičke vizije koju je Kremlj razradio poslednjih godina, potrebno je imati snažnu imaginaciju. Posebno ako je reč o nekome ko je, kao mi Evropljani, na primer, više od pola veka živeo u umirujućoj zabludi da su nacionalne granice nepromenljive. U stvarnosti, dovoljno je pogledati ka Istoku pa da se dogma o nedodirljivosti državnih granica dovede u pitanje i prihvati manje umirujuća kategorija promenljivosti državnih granica … Putinova Rusija je srce takve tranzicije i, možda, ključ za ovladavanje tim procesom, pod uslovom da imamo hrabrosti da redefinišemo geografski prostor koji okružuje Moskvu u vidu dvostrukog limesa koji se poput klackalice, danas podudara sa limesom Ruske Federacije, da bi možda već sutra dosezao do ivice stare gvozdene zavese Sovjetskog Saveza ili sledećeg dana učinio hiljadugodišnji korak unazad: Ruska geopolitika zaslužuje da bude odmerena upravo u kontekstu ove nestabilne oscilatorne kartografije, ili u svetlu večite nerazrešene alternacije između neocarske ambicije koja gura Kremlj preko granica aktuelne mlade Federacije“.
Ruske političke i kulturne elite imaju „nataloženo“predubeđenje da je uloga Rusije u Evroaziji civilizatorska u odnosu na inferiorne kulturne entitete, posebno u odnosu na svoje neposredno okruženje.Tako, smatra se da Rusija ima kulturnu misiju koja može da opravda i njene teritorijalne pretenzije i viševekovni hegemonizam koji je i danas očigledan. U raspravama koje su se pojavile na Zapadu nakon raspada SSSR-a o tome kakvu geopolitičku strategiju zauzeti prema Evroaziji, mnogi su tvrdili da treba uložiti dugotrajne napore da se izvrši moralna transformacija ruske spoljne politike kako bi ona konačno uvažila pravila međunarodnih odnosa. Međunarodni napori na tom planu su kratko vreme bili realni sve dok se Rusija nije donekle konsolidovala, a njene političke vođe shvatile da im geostrateški položaj „jezgra Evroazije“ daje stalni potencijal za hegemoniju bez velikog rizika. Ekspanzionističke stavove ruskih političkih i kulturnih elita pojačava i odsustvo demokratske tradicije u ruskom društvu, zbog čega su rigidne na pojavu demokratskih društava na njenim granicama. Osim toga, ruski politički lideri nemaju demokratsko iskustvo pa su izgledi da se pridobiju za iskrene napore u izgradnji slobodnog i demokratskog društva veoma mali. Stavovi Dmitrija Medvedeva koje je iznosio u susretima sa zapadnim liderima, posebno sa Barakom Obamom, imali su neke demokratske crte što je isticano kao bitna karakteristika njegovog pristupa unutrašnjoj i spoljnoj politici Ruske Federacije. To se potenciralo i kao značajna razlika između njega i Vladimira Putina koga su na Zapadu doživljavali kao autokratu koji podseća na ruske despotske vladare. Međutim, nedavnim istupima povodom sukoba u Ukrajini, Medvedev je ispoljio tradicionalni ruski hegemonizam. Recimo da su se Sjedinjene Američke Države devedesetih godina prošlog veka oslanjale na nepouzdane procene ličnosti ruskih lidera u pogledu njihovih demokratskih opredeljenja. Tome je pridavan veliki značaj pri projektovanju američke spoljne politike jer se verovalo da se na njih može uticati da pristupe reformi Rusije u pravcu unutrašnjeg razvoja sopstvene mega-teritorije čime bi se izbegao strah suseda na spoljnim granicama i stvorila prirodna potreba za partnerstvom sa velikim susedom. Pokazalo se da to nije dovoljno za dalekosežniju geopolitičku strategiju prema Rusiji. Ma koliko se Zapad „ulagivao“ ruskim liderima, oni kad-tad shvate da vladaju jezgrom Evroazije koje Rusiju čini hegemonom i bez njene volje. No, položaj hegemona može i da zavara: neophodno je zračiti moć i iz drugih aspekata geopolitike- ekonomije, tehnologije, kulture a danas, i iz unutrašnjeg demokratskog političkog kredibiliteta koji je u ruskom slučaju problematičan. Pokazuje se da Rusiji nedostaju upravo ovi aspekti stvarne moći jer se sve više suočava sa izazovima koji dolaze iz sopstvenog bića. Ovo bi trebalo da zabrine demokratski svet isto koliko i ruski odnos prema Ukrajini.

Dr Zoran Todorović, profesor