Zapisi iz pomračenog grada
Šabac je bio, i ostao, industrijski grad. Grad hemijske industrije koja je ovaj grad izgradila, mnoge generacije odškolovala i uputila na pravi put. Ali sama po sebi hemijska industrija nosi i veliku opasnost, pre svega po zdravlje građana. Generacije Šapčana bile su, a i još su, suočene sa zagađenjem vazduha a brojna su deca koja su oboljevala od astme ili imali druge disajne probleme. Znam nekoliko porodica koje su morale da se odsele iz Šapca jer im deca nisu mogla da se naviknu na ovaj vazduh. I nismo se mnogo bunili. Saživeli smo se sa tim. A nije bilo lako.
Verujem da se mnogi Šapčani dobro sećaju događaja iz marta 1986. godine. kada je železnička cisterna sa 43 tone amonijaka zakačila nadvožnjak koji vodi na novi most preko Save. Situacija je bila toliko ozbiljna da se razmišljalo o potpunoj evakuaciji grada. Grad se punih 18 sati borio sa isticanjem amonijaka i na svu sreću sve se završilo dobro.
U to vreme nije bilo interneta ni društvenih mreža ali imali smo „Opštenarodnu odbranu i društvenu samozaštitu“ (ONO i DSZ) i Radio Šabac. I svi građani su odmah bili obavešteni o tome šta se dogodilo ali i merama koje trebaju i moraju da se preduzmu. Oni koji su imali gde da odu iz grada otišli su a oni koji su ostali pridržavali su se uputstava koje su dobijali od nadležnih organa. Putem Radio Šapca. Bilo je teško i opasno ali građani su bili, relativno, mirni jer su verovali da je to što im se saopštava istina. I imali su poverenja… Nije bilo panike…
A nije baš bilo bezazleno…
Nije bilo naivno ni za vreme bombardovanja kada se na prečac morao istakati amonijak u Savu. Za ne daj Bože.
Amonijak je gas oštrog mirisa, lako se rastvara u vodi i formira amonijum-hidroksid, alkalni rastvor u visokim koncentracijama. Zahvaljujući iritirajućem mirisu i svojstvima, koji deluju kao adekvatno upozorenje, čovek obično lako uočava prisustvo ovog gasa. Međutim, udisanje previše amonijaka može da bude otrovno i dovede do smrti. Zbog prisustva amonijaka u vazduhu oči, nos i grlo peku, ljudi imaju nagon za kijanjem, kašlju, oči im suze i može da se javi glavobolja. U slučaju ekstremnog nivoa amonijaka u vazduhu, javlja se problem sa disanjem i bolom u grudima. Do gušenja može da dođe u slabo provetrenim ili zatvorenim prostorima, a najbolji i prvi način da čovek pomogne sebi je udisanje dosta svežeg vazduha i pare, odnosno inhalacija. Važno je istaći da je amonijak gas koji je lakši od vazduha i on se onda lako širi kroz vazduh. Samim tim, on lako može da ugrozi život čoveka.
Dakle, amonijak u vazduhu nije baš naivan. Međutim, nije bilo nekog jakog vetra i ovaj gas se zadržao u okolini bazena. Problem je nastao kada je sistem za prečišćavanje vazduha u vlažan prostor bazena, umesto čistog vazduha, ubacio amonijak a onda se dogodilo to što se dogodilo. Usledila je panika. Krenulo je, kako to obično i biva, preko društvenih mreža i građani su s pravom bili zabrinuti. Na svu sreću koncentracija gasa nije bila velika i sve se završilo brzo i relativno dobro. Nastradali su samo mediji, na kojima svi vole da se iživljavaju da ne kažem neku težu reč. Od nadežnih, gradskih, institucija nije bilo ni avaza. Od čelnika grada takođe. Nekoliko sati posle objavljivanja vesti na sajtu „Podrinskih“, nemuštim saopštenjem oglasilo se jedino rukovodstvo „Eliksira“.
Svi su zakazali
Nije vreme ni prilika da se „mrači“ ali šta bi se desilo da je u vazdu dospela veća količina ovog opasnog gasa. Ne smem ni da pomislim. Pre svega zato što živimo u vremenu ozbiljne neodgovornosti, kako pojedinaca tako i institucija.
I šta je trebalo uraditi?
Kao prvo zakazao je (ako jeste) radnik koji je radio na remontu sfera što odmah nije obavestio rukovodstvo firme da je u vazduh istekla određena (pa i mala) količina amonijaka.
Rukovodstvo „Eliksira“ je o tome, momentalno, moralo da obavesti nadležne institucije i javnost i da im predoči posledice koje mogu da se dogode.
Zavod za javno zdravlje, koje ima kontrolu merenja zagađena vazduha u realnom vremenu, morao je da na osnovu izmerenih parametara predloži način sanacije eventualne štete po zdravlje ljudi.
Opšta bolnica Šabac morala je da se oglasi odmah pošto su hospitalizovali nekoliko osoba sa simptomima „trovanja“ amonijakom.
Policija, koja je, takođe, u neposrednoj blizini, i koja je udisala taj zagađen vazduh, morala je da se oglasi i da se na lice mesta dovede sanitarni i ekološki inspektor. Koji su, isto tako, morali da objasne građanima o čemu se radi i kakve se mere preduzimaju.
U krajnjoj liniji morao se oglasiti i neko iz rukovodstva grada, bar da umiri građane.
Sve bi to preneli lokalni mediji, jer to im i jeste posao, i ne bi bilo mesta za širenje panike preko društvenih mreža a ni „lešinarenju“ pojedinaca nad ovim događajem.
Građani bi imali poverenje u saopštenja, pridržavali se datih preporuka…
A zašto se to nije dogodilo?
„Eliksir“, rukovodstvo i radnici, već duže vreme trpe pritiske građana da su oni jedini zagađivači vazduha u gradu. Što nije tačno. I zato su, verovatno, pokušali da sve zataškaju nadajući se da će vetar odneti gas Savom i da se ništa neće primetiti. Kako bi izbegli „linč“ na društvenim mrežama.
Zavod za javno zdravlje ima nelegalnog direktora koji jedino zna da se slika i baš tog dana je malo „ašikovao“ po okrugu a zaveo je takav sistem da bez njega niko ne sme da se javi a kamo li šta na svoju ruku nešto da preduzme. Iako u Zavodu imamo odlične stručnjake.
Direktor bolnice, takođe, nelegalno godinama obavlja tu dužnost a sada mu se sprema smena pa nikako ne bi hteo da dozvoli da bude upetljan u nešto što se događa. Pa ni kad zbog toga nije odgovoran.
Policajci će, kao mrmoti, sedeti u svojim kancelarijama, pa makar pocrkali, jer im je „šef“ otišao a bez njega oni ne smeju ništa da preduzmu. Ćuti i ne talasaj da se građani ne pobune.
Inspektori će na lice mesta izaći kad sve prođe i saopštiti da se ništa nije desilo. Jer tako je svima lakše.
Što se tiče čelnika grada ovo i nije njihov grad. Oni su ovde na privremenom radu da unište sve ono što im nije prošlo za rukom u protekle tri godine vladavine.
I, sad, ostaju oni sa društvenih mreža. Uglavno anonimni da „prosipaju“ pamet i okrivljuju svakog ko im padne na pamet. Ali kad zakaže sve ono što sam prethodno nabrojao onda su društvene mreže logična posledica svega toga.
Naravoučenije
„Tuci dete pre nego što razbije krčag s vodom, posle nema vajde“ je ono što sam hteo da saopštim ovim tekstom. A ko razume razumeo je.
Ivan Kovačević