Oduvek, život nam krase želje. One lepe, najlepše, zajedničke. A ako i kada postanu stvarnost,to više nisu želje. Želje postoje samo dotle i kao nešto što nije stvarnost. Samosu priželjkivana promena stvarnosti kakvu ne želimo. Zamišljena i možda jedino sanjana. Daju nam za pravo da očekujemoi želimo čak i nemoguće. Bacajući novčić u fontanu, primetivši kometu na zvezdanom nebu, gledajući nekoga u oči.
Ispisivali smo ih strpljivo i pažljivo u novogodišnjim ili božićnim čestitkama.Birajući čestitke po meri onih kojima ćemo ih poslati. Oni najrevnosniji imali su i spiskove dragih ljudi, kojima će ih poslati. Da nekoga ne izostave.
Možda niste znali, bajku o ribaru i zlatnoj ribici, u stihu, poučnog sadržaja, napisao je najveći ruski pesnik Aleksandar Puškin, 1833. godine. Objavljena je dve godine kasnije. Objavljivanje pratii jedan zanimljivi detalj. U rukopisnom izdanju, na marginama je zapisano:“18. srpskapesma”.Ne zna se zašto, no samonagađaPuškinovaželja da je smesti u ciklus “PesmezapadnihSlovena”.
U narodimakojisu je čuli i čitali,potomsledemnogepriče o zlatnojribici.Onojkojanamispunjava tri želje da bismo je pustili.Najčešćesušaljivogkaraktera.SeidMemićVajta, jedan od najomiljenijihpevačabivše Jugoslavije,peva o zlatnojribicikojaumesto tri ispunjavasamojednuželju. Ribar, jerniječoveksamojedneželje, pustioju je, izinata. Tolikobliskonašemmentalitetu i shvatanjusmisla i suštineživota.
Vraćajući se u stvarnost, razmišljam o svoje tri želje.
Nijelako. Pristajem da ihnavedem pod uslovom da i svakičitalacpronađesvoje tri. I verujem, mnogo bi trebaločitalaca i zlatnihribica da ovajzabasalisvetnekakoučinimoboljim.
Kolumnuispisujem u jednomdahu, ne ostavljajućisebidovoljnovremenazapremišljanje. Otudaverujem da bihsledeći put naveoneštosasvimdrugo.
Trenutno i sasvimskromno, moje tri željesu:
Želim da nestanemržnje i ratova;
podelenagospodare i poslušnike(u svimvidovimaovihpojmova);
pohlepa i nemaština.
Možda vam padne na pamet to nešto sasvim drugo.
Siniša Mozetić, profesor u penziji