Naše je, naravno, uvek najbolje i nedodirljivo. Kao u onoj čuvenoj sceni , kada Danilo Bata Stojković ne zna baš tačno kako je to bilo, ali je Srbin na kraju ispao najpametniji.
Thank you for reading this post, don't forget to subscribe!Prva priča
Pozvao me bivši učenik na ispraćaj u vojsku. U dvorištu je šator, muzika, kelneri su brzi i vešti, fotograf srdačan i nasmejan. Seo sam pored simpatičnog starijeg čikice, koji nije skidao šešir. Gledao je u pravcu zidanog čardaka, u dnu dvorišta. I progovorio, zagonetno – Bolje volem drveni čardak od zidanog . Očekivao sam, neupućen, da je to možda zbog ventilacije, ili nečeg sličnog. Nastavak je bio neočekivan, izgovoren savršeno mirno i samouvereno – Ja imam dva drvena. Bilo kakav prigovor zauvek bi pokvario ovu meni toliko dragu i nezaboravnu scenu.
Druga priča
Došao sam na promociju Sabranih dela Dostojevskog. Glavni gost večeri, koji je govorio o delima velikog pisca, jako je poznat, i zavoleo sam ga još u studentskim danima, slušajući ga na Kolarcu. Mir i duhovnost ovog čoveka bili su , činilo mi se uvek, nedostižni. Do pred sam kraj, sve je bilo na tom očekivanom, uzvišenom nivou.
Upitan da prokomentariše neprijatno dešavanje koje je uznemirilo našu tadašnju javnost, kao i šta misli o akteru, odgovorio je samo –
Nemojte, on je naš.
Prvo nisam mogao da poverujem, a zatim sam tiho ustao i izašao. I danas poželim da sam to samo sanjao.
Možemo li bolje?
Mislim da taj iracionalni odnos prema nama samima, i prema onome što jesmo i onome što nismo, nije dobar.
O čuvenom starogrčkom zapisu – Spoznaj samoga sebe, koji je stajao na ulazu proročišta u Delfima mnogi od nas slušali su od svojih profesora. Možda i dobili peticu. I nažalost, zaboravili.
Sa velikim uvažavanjem ostavljam svojim vernim čitaocima da domisle i dopišu kraj ovoga teksta. Koliko je bitno da se, konačno, odlučno i argumentovano braneći ono što jeste i nikako ne braneći ono što nije, pozabavimo sobom.
Sigurno ste u pravu!

