• Naslovna
  • Politika
  • Društvo
  • Kultura
  • Sport
  • Region
    • Loznica
    • Ljubovija
    • Bogatić
    • Vladimirci
    • Mali Zvornik
    • Koceljeva
    • Krupanj
  • Projekti
    • Glineni golubovi
    • Zajednički glas ZA slobodu medija
    • Mediji kao kritičke oči i uši građana, ili…?
    • Penzija nije kraja života već novi početak
    • Lomio sam vetru krila
    • Bez žena nema opstanka sela
    • Šabac, grad Jevrema, Luke, Vinavera i naših potomaka
    • Mladi na selu
    • Šabac moj grad
    • Moja škola
    • Lični pratilac – najdivniji, najhumaniji i najzahtevniji posao
    • Penzioner
    • Moje pare – moji snovi
  • Kolumne
    • Đorđe Mijailović
    • Isidora Kovačević
    • Branislav Sekulović
    • Prof. Paja Labud
    • Mali Đokica
    • Dragan Karalazić
    • Rade Đergović
    • Dragan Eraković Coka
    • Siniša Mozetić
  • Hronika
  • Zanimljivosti
  • Razno
    • Hanibal Kovač
    • Stevan Matić
  • Kontakt
среда, јул 2, 2025
  • Login
Podrinske
Klub prijatelja
  • Naslovna
  • Politika
  • Društvo
  • Kultura
  • Sport
  • Region
    • Loznica
    • Ljubovija
    • Bogatić
    • Vladimirci
    • Mali Zvornik
    • Koceljeva
    • Krupanj
  • Projekti
    • Glineni golubovi
    • Zajednički glas ZA slobodu medija
    • Mediji kao kritičke oči i uši građana, ili…?
    • Penzija nije kraja života već novi početak
    • Lomio sam vetru krila
    • Bez žena nema opstanka sela
    • Šabac, grad Jevrema, Luke, Vinavera i naših potomaka
    • Mladi na selu
    • Šabac moj grad
    • Moja škola
    • Lični pratilac – najdivniji, najhumaniji i najzahtevniji posao
    • Penzioner
    • Moje pare – moji snovi
  • Kolumne
    • Đorđe Mijailović
    • Isidora Kovačević
    • Branislav Sekulović
    • Prof. Paja Labud
    • Mali Đokica
    • Dragan Karalazić
    • Rade Đergović
    • Dragan Eraković Coka
    • Siniša Mozetić
  • Hronika
  • Zanimljivosti
  • Razno
    • Hanibal Kovač
    • Stevan Matić
  • Kontakt
Bez rezultata
Pregled svih rezultata
  • Naslovna
  • Politika
  • Društvo
  • Kultura
  • Sport
  • Region
    • Loznica
    • Ljubovija
    • Bogatić
    • Vladimirci
    • Mali Zvornik
    • Koceljeva
    • Krupanj
  • Projekti
    • Glineni golubovi
    • Zajednički glas ZA slobodu medija
    • Mediji kao kritičke oči i uši građana, ili…?
    • Penzija nije kraja života već novi početak
    • Lomio sam vetru krila
    • Bez žena nema opstanka sela
    • Šabac, grad Jevrema, Luke, Vinavera i naših potomaka
    • Mladi na selu
    • Šabac moj grad
    • Moja škola
    • Lični pratilac – najdivniji, najhumaniji i najzahtevniji posao
    • Penzioner
    • Moje pare – moji snovi
  • Kolumne
    • Đorđe Mijailović
    • Isidora Kovačević
    • Branislav Sekulović
    • Prof. Paja Labud
    • Mali Đokica
    • Dragan Karalazić
    • Rade Đergović
    • Dragan Eraković Coka
    • Siniša Mozetić
  • Hronika
  • Zanimljivosti
  • Razno
    • Hanibal Kovač
    • Stevan Matić
  • Kontakt
Bez rezultata
Pregled svih rezultata
Podrinske
Bez rezultata
Pregled svih rezultata

Belo (svetski) ruski  scenario

27/08/2020
u Dragan Karalazić
0 0
0
Što jes’ – jes’, najbolji je DS!
11
Deljenja
30
Pregledi
Share on FacebookShare on Twitter

RIJALITI SRBIJA

Poznavaoci beloruskih prilika i neprilika kažu da su Belorusi strpljiv i trpeljiv narod. I da su bliski Rusima na mnogo načina ali da imaju svoj nacionalni identitet, kulturu, istoriju… I da na vlasti u toj zemlji već 26 godina obitava jedan čovek – Aleksandar Lukašenko. Diktator starog kova, klasičan primer besprizornog autokrate koji je našao pa zašao, koji nije obavešten da je „berlinski zid“ srušen, da nema više SSSR-a ni druga Staljina ni komunizma ali koji svih ovih godina ipak vešto pliva između EU i Rusije a pomalo i SAD i koji je na nedavno završenim predsedničkim izborima izborio šesti mandat (!) sa preko 80% osvojenih glasova. E, to je prelilo čašu narodnog nezadovoljstva, ta još jedna u nizu izborna prevara, i grdan svet se izlio na ulice beloruskih gradova, kao voda kad se izlije, nezaustavljivo. Mladi i oni stariji, zaposleni u državnim preduzećima i fabrikama, i oni sa nacionalne televizije-javnog servisa, svi ti pristojni ljudi kojima očito trpilo nije više moglo da istrpi toliku bahatost neprikosnovenog vođe, odlučili su da ustanu u odbranu slobode i dostojanstva. Iako u Belorusiji gotovo da nema siromaštva a plate i penzije jesu male ali redovne, i ulice, trgovi i parkovi su besprekorno čisti, tamošnji građani s pravom traže nešto više – mogućnost da budu različiti, da tako i misle a da ih tajna policija (sa starim, dobrim, imenom KGB) ne odvede izvečeri, u tajnosti naravno, u nepoznatom pravcu i smesti na lokaciju gde Sunce ne sija nikada. Što se već dešavalo. Bunili su se Belorusi 1999. i 2006. i 2010. godine i to masovno ali bez uspeha. Lukašenko je i opozicionare i svoje službenike poput ministra unutrašnjih poslova ili predsednika Centralne izborne komisije sklonio sa scene i poslao na (službeni) put bez povratka. Ni do danas se ne zna šta se sa njima i mnogim drugim protivnicima režima dogodilo. Nestali u akciji? „Međunarodna zajednica“ i tada je mlako reagovala na postupke Lukašenka pa je ovaj nesmetano nastavio da radi ono što jedino zna i ume – da vlada bez bilo kakve kontrole. I ovih dana kada su na ulicama stotine hiljada građana i što je, možda, najbitnije-građanki, mladih, nasmejanih, u belim haljinama, sa cvećem za policajce pod punom ratnom opremom, evropski čelnici reaguju sa zakašnjenjem i njonjavo. Tek kada su snimci bestijalnog ponašanja snaga reda izašli u javnost, kada su pale prve žrtve, i kada je bilo više nego jasno da će režim golom silom pokušati da se odbrani od sopstvenog naroda, mudonje iz Brisela i najjačih država Evrope izvoleli su izjaviti da ne priznaju pokradene izbore u Belorusiji i da su spremni da Lukašenku i njegovoj zločinačkoj ekipi uvedu sankcije. Što je ovog, verovatno, više zasmejalo nego potreslo jer on računa (možda i bez krčmara) da sve dok ima baćušku Putina i „majčicu Rusiju“ iza sebe može da kaže „mirno spavaj nano, sve je zaključano…“ I evo već se sprema da pohapsi sve lidere tekućih protesta , strpa ih u zatvor i baci ključ. Prosto je fascinantno kako svi diktatori liče jedni na druge ali i kako im se sudbine ipak razlikuju. Neki svoju bahatost, oholost i potpuno negiranje stvarnosti u kojoj ih narod više ne želi plate glavom kao Čaušesku, recimo, a neki poput Madura u Venecueli ili Asada u Siriji nastavljaju svoju autokratiju uz povremene turbulencije. To što Lukašenko u svojim govorima optužuje strane faktore za destabilizaciju političke i društvene scene u Belorusiji nije bez vraga kao i što svoje političke protivnike naziva izdajnicima i stranim plaćenicima koji podrivaju bezbednost države je takođe očekivano za nekoga ko se srodio sa državom i ne pravi razliku između svoje bezbednosi i nacionalnih interesa. I uzda se u vojsku, policiju i KGB. Auuu, što ovo zvuči poznato… Ko će izaći ka pobednik iz ovog „rata“ nije baš sasvim jasno, optimistički pogled na situaciju u Belorusiji bi tipovao na narod a onaj realistički na jednog i jedinog Aleksandra Lukašenka, čoveka koji je i koronu pobedio votkom i vožnjom traktora unatraške. Iz Srbije se na dešavanja u Belorusiji gleda različito (a i kako bi drugačije). Iz ugla vlasti to je unutrašnje pitanje Belorusije i oni se, je li, ne bi mešali u tu priču dok mnogima u tzv. opoziciji teku sline i udaraju suze radosnice na oči. A u velikom broju naprednjaka upravo iz vrha vlasti je već pomalo umrlo govno od straha na sam pogled na one nepregledne kolone građana na protestima u Minsku i drugim gradovima jer im se na sekund ukazalo da bi se nešto slično moglo dogoditi i u Beogradu i u drugim srbijanskim gradovima. Ali naš Aleksandar je s pravom miran i spokojan jer zna da tako nešto ovde nije moguće. Međunarodni faktori našeg omiljenog a i njima dragog „diktatora“ svesrdno podržavaju jer je on garant stabilnosti na Balkanu (kao nekada S. Milošević) i nezavisnosti Kosova u perspektivi. A i ne vide, kao ni mi, u Srbiji respektabilnu alternativu. I Srbi su kao i Belorusi strpljiv (spašen?) i trpeljiv narod ali su i mnogo pokvareniji, labavog karaktera, u velikoj većini jajare koje je lako podmititi i uplašiti. I ovde je opozicija „svaka vaška obaška“, oni koji se najviše trte da budu pravi opozicionari su u stvari Vučićevi bliski saradnici u zločinu a ostali su uglavnom nesposobni da urade bilo šta efikasno protivu SNS režima osim da mlataraju jezikom na nekim improvizovanim konferencijama za medije a niko ih ne sluša niti shvata ozbiljno. Mi u Srbiji nemamo toliko poštenog, čestitog i pristojnog sveta (ako uopšte ikakvog i imamo) kao što gledamo na ulicama beloruskih gradova pa zato i nema ni u najavi šanse da će se bilo šta bitnije promeniti u ovom tamnom vilajetu. Kada diktatora svi podržavaju, na ovaj ili onaj način, namerno ili nenamerno, onda u tom društvu i ne vlada diktatura već je to konsenzus prećutno postignut između loših i gorih, i niko nikog ne dira, neka ide život i sve tako. Ovde i odavde su već gotovo svi vozovi otišli, brodovi otplovili a bake prošle s kolačima. Stanje nije normalno što znači da je redovno. Živela Srbija!

Dragan Karalazić

NASLOVNA STRANA

Podrinske

© 2020 Podrinske

Kolumne

  • Isidora Kovačević
  • Đorđe Mijailović
  • Dragan Eraković Coka
  • Branislav Sekulović
  • Mali Đokica
  • Prof. Paja Labud
  • Dragan Karalazić

Pratite nas

Welcome Back!

Login to your account below

Forgotten Password?

Retrieve your password

Please enter your username or email address to reset your password.

Log In

Add New Playlist

Bez rezultata
Pregled svih rezultata
  • Naslovna
  • Politika
  • Društvo
  • Kultura
  • Sport
  • Region
    • Loznica
    • Ljubovija
    • Bogatić
    • Vladimirci
    • Mali Zvornik
    • Koceljeva
    • Krupanj
  • Projekti
    • Glineni golubovi
    • Zajednički glas ZA slobodu medija
    • Mediji kao kritičke oči i uši građana, ili…?
    • Penzija nije kraja života već novi početak
    • Lomio sam vetru krila
    • Bez žena nema opstanka sela
    • Šabac, grad Jevrema, Luke, Vinavera i naših potomaka
    • Mladi na selu
    • Šabac moj grad
    • Moja škola
    • Lični pratilac – najdivniji, najhumaniji i najzahtevniji posao
    • Penzioner
    • Moje pare – moji snovi
  • Kolumne
    • Đorđe Mijailović
    • Isidora Kovačević
    • Branislav Sekulović
    • Prof. Paja Labud
    • Mali Đokica
    • Dragan Karalazić
    • Rade Đergović
    • Dragan Eraković Coka
    • Siniša Mozetić
  • Hronika
  • Zanimljivosti
  • Razno
    • Hanibal Kovač
    • Stevan Matić
  • Kontakt

© 2020 Podrinske