„Vrste koje preživljavaju nisi ni one najjače, ni one najpametnije, već one koje se najbolje prilagode promenama “ (Čarls Darvin).
Ovo pismo upućujem domaćoj javnosti, ali i Evropskoj komisiji za demokratiju putem prava, onoj tzv. venecijanskoj. Možda nije prekasno da njegova sadržina bude povod za ozbiljnija razmišljanja i preispitivanja – pa i za sledstvenu političko-pravnu intervenciju.
Bude li Akt o promeni Ustava 16. januara referendumski potvrđen, ostaće nesnošljiva politička šapa pritiska na pravosuđe u celini. U predloženim amandmanima proklamovane „nezavisnosti sudstva“ i zapisane „samostalnosti javnog tužilaštva“ ima – kao i sumornoj ovdašnjoj zbilji – u zabrinjavajuće bledim tragovima. A snažni i nelegitimni politički uplivi ne bi tekli dominantno parlamentarnim, nego ubuduće prevashodno pojedinim sudijskim i javno-tužilačkim kanalima. Aktivnostima nezanemarljivog broja ranije kako-tako ustoličenih pravosudnih kadrova jako „naginjućih“ izvršnoj vlasti. Oni bi u osetnoj meri mogli uticati na izbor nestručnih a pristrasnih, partijski podobnih – njima sâmima sličnih sudija i javnih tužilaca. Radikalno nove amandmanske solicije izbora pravosudnih poslenika pate od namernog ili nehatnog „odsustva sluha“ – bilo vodećih političkih faktora, bilo (i) Venecijanske komisije ali i sastavljača amandmana – za višegodišnje veoma nepovoljno personalno stanje na domaćoj pravosudnoj sceni. Ono bi primenom amandmanskih normi lako moglo čak i da se silno pogorša.
Takođe, rđava je i zloupotrebljiva amandmanska zabrana „političkog delovanja sudija“. Ona bi trebalo da se zameni zabranom partijskog rada sudije – zabranom političkog agitovanja, a ne i zabranom izražavanja njegovog ličnog političkog mišljenja, tj. uverenja. Što bi bio svojevrsni pandan propisanom stopiranju bilo kakvog – a ne jedino „neprimerenog“, kako neodređeno amandmanski piše – uticaja na sudiju u vršenju sudijske funkcije.
Amandmanima se predlaže da Visoki sudski savet bude nadležan za izbor svih sudija i predsednika svih sudova, a da Visoki tužilački savet bira vršioca dužnosti Vrhovnog javnog tužioca, glavne tužioce, kao i sve tužioce. Bilo bi umesno i bar donekle uravnotežujuće da je predviđeno makar obavezno pribavljanje obrazloženog mišljenja kolegijuma parlamenta – čine ga predsednik Skupštine, potpredsednici i šefovi poslaničkih grupa – o predloženim kandidatima pre tog i takvog vanparlamentarnog izbora. A primedba na sastav pravosudnih saveta tiče se učešća čelnika Vrhovnog suda u jednom, i Vrhovnog javnog tužioca u onom drugom. Nema opravdanja da im njihov rukovodeći položaj pruža veću faktičku moć u tim telima spram ostalih članova. Loše je i amandmansko rešenje da ministar za pravosuđe ostane konstituent Visokog tužilačkog saveta.
Sva je prilika da je odlučilački procenjeno da postizborni višestranačko razuđeni sastav Narodne skupštine ne bi bio dovoljno politički disciplinovan za izbor sudija i javnih tužilaca. Za razliku od ovog sadašnjeg, poslušničkog. Štaviše, ne uspe li ta nova skupštinska struktura da se većinski usaglasi oko određenih predloženih ličnosti „istaknutih pravnika“ – a neophodno ih je izabrati po četiri u sastav svakog od pravosudnih saveta – ili se pak ne postigne zahtevana većina u pogledu imena Vrhovnog javnog tužioca – amandmani predviđaju izbornu komisiju od predsednika Narodne skupštine, predsednika Ustavnog suda, predsednika Vrhovnog suda, Vrhovnog javnog tužioca i Zaštitnika građana. Što predstavlja drastično sužavanje kruga subjekata koji dobijaju takav delikatan mandat.
Sveukupno uzev, šanse za pravosudnu izbornu arbitrarnost i diskrecionarnost – za neobjektivnost, korupciju i nepotizam – na svim pomenutim punktovima, a osobito na potonjem, nisu beznačajne. Naprotiv.
Naročito je pogrešno strateško amandmansko opredeljenje da se ne uspostavi korenito drugačiji položaj javnog tužilaštva od dosadašnjeg. Optimalno bi bilo da je ono upodobljeno rangu sudstva. Jer, javno tužilaštvo – po amandmanima samo „jedinstveno i samostalno“ – funkcionalni je procesni most između policije i sudstva. Međutim, u praksi javno tužilaštvo ne retko protivpravno koči, po naređenju „odozgo“ zadržava „u fiokama“ osetljive pravosudne postupke. Suprotno amandmanskim solucijama, ono ne bi trebalo da bude hijerarhijski ustrojeno, niti bi iole smelo da bude potčinjeno izvršnoj vlasti. Nasušno je propisati – a u Aktu o promeni Ustava ih nema! – kako zabranu partijskog delovanja javnih tužilaca, tako i zabranu bilo kakvog uticaja na njihov rad. Najzad, dok se pretežan broj članova Visokog sudskog saveta biraju sudije iz sopstvenih redova – 6 od 11, kod sastava Visokog tužilačkog saveta samo 5 članova od 11 biraju glavni tužioci i tužioci. Rečju, kudikamo je bolje što pre ustavno uobličiti dve autentično nezavisne pravosudne grane vlasti.
Zaključak: odlučno odbijam, U FORMI REFERENDUMSKOG „NE“, da podržim predložene promašene ustavne prepravke koje neuspelo i „na parče“ simuliraju preobražaj pravosuđa u postojećem uveliko prevaziđenom političkom miljeu Srbije. Stoga mi se u datom trenutku čini najprikladnijim – kako bi se predupredile verovatne dugoročne svekolike štetne posledice – da se predočeni amandmani odmah povuku iz ustavne procedure, pa zatim brižljivo i temeljno amandiraju. Paralelno s njihovim sistemskim okruženjem. U suprotnom, nijedna rekonstrukcija našeg pravosuđa neće dati rezultat.
„Naučiću bezakonike putevima Tvojim, i grešnici k Tebi će se obratiti“ (iz Biblije, Psalam 51, 13).
Autor je profesor Pravnog fakulteta u Beogradu i rođeni Šapčanin