Rijaliti Srbija
Kao što znamo iz istorije (ovo ne važi za Ćacije oni ni o čemu nemaju pojma) Užička Republika je termin kojim se označava jedina slobodna teritorija u 2. Svetskom ratu, 1941. godine u porobljenoj Evropi i koju su neko vreme pod kontrolom držale partizanske jedinice (tzv. Vojska u otadžbini, četnički pokret ili šta su već bili je već započeo saradnju sa nacističkim okupatorom a Nedićeva država je u punom kapacitetu bila u službi Trećeg rajha).
Ovijeh pretoplih julskih dana Užice je ponovo ustalo u pobuni protiv okupatora iznutra, naprednjačkog ološa i njihovih korumpiranih institucija i samozvanog Vožda od Čipuljića koji je onako blentav baš u vreme najmasovnijeg okupljanja naroda u Užicu dokle pamćenje doseže našao pa zašao da obilazi vojvođanske salaše (a kao bio u Novom Sadu) gde se nešto gradi (recimo – most) jer Potemkinovih sela nikad dosta.
Bravo za Užice i Užičane ali ovaj tekst ima sasvim drugu temu i poruku. Radi se, naime, o jednoj drugoj republici, tzv. Čivijaškoj republici u gradu kraj Save. Za razliku od one Užičke koja se silom (ne)prilika obnavlja ova u Šapcu postoji samo kao asocijacija na nešto smešno, kao vic, kao štos. U Šapcu je svenarodna pobuna u društvu i državi jedva vidljiva a više od pola Srbije je ustalo na noge lagane i umiriti se ne može, protestuje se danonoćno i skače („ko ne skače taj je Ćaci“), tu su i neprijatni bliski susreti sa policijom i onom pravom i kriminalcima obučenim u policijske uniforme sa fantomkama i zatvorskim tetovažama koji biju koga stignu bez pardona a u Jevremovom gradu se skoro ništa ne dešava.
Tek pre neko veče jedna budala je automobilom uletela u slabašnu masu u mirnom uličnom mimohodu, šetnji kao na nekadašnjem korzou, pokupio je jednog građanina i nosio na haubi, usledilo je građansko hapšenje, policijsko privođenje i onda, kako to obično biva, puštanje na slobodu. Ovde se ustalio običaj da krivci i prestupnici budu pušteni na slobodu a da nevini sede u pritvoru ili zatvoru. I to bi, što se Šapca i „bune protiv dahija“ tiče, bilo sve. Mali broj ljudi šeta, nešto se kao blokira na pet minuta, duva se u pištaljke koje pamte slavnije dane pobune i onda brže-bolje razlaz.
U ovoj maloj, šabačkoj, zajednici ne postoji organizovanost ni u opozicionim političkim organizacijama ni u tz. nevladinom sektoru a kod većine građana nema ni volje za bunt, za iskazivanje nezadovoljstva postojećim stanjem na razne, ulične i druge načine, sve je usporeno, bez prave energije, letnji raspust. Ovaj grad je pre samo pet godina bio jedini slobodan grad u Srbiji gde su naprednjački banditi bili na margini društvenih zbivanja, proglašen je od relevantnih međunarodnih institucija za najbolji grad za život u kategoriji malih evropskih gradova, ali je skoro bez borbe pao u ruke neprijatelju 2020. godine nakon pokradenih izbora.
Bivši gradonačelnik Nebojša Zelenović sa svojom ekipom se trudio koliko je bilo moguće da nešto učini i kroz izborni proces i posle kroz pravne procedure, tužbe, žalbe sve do Ustavnog suda jer se dogodila neopevana izborna krađa ali to nije bilo dovoljno. Većina Šapčana je prigrlila naprednjake i njihove satelite pa su dobili dva Pajića, likove koje ni majka ne voli i koje dobar čovek ne bi ni neprijatelju poželeo.
I naravno da, pre ili kasnije, svako dobije ono što zaslužuje. Gradovi poput Užica, Čačka i još nekih koji po gabaritu sliče Šapcu kao i oni manji kao Zaječar, Kosjerić koji su zbog nedavnih lokalnih izbora najpopularniji i najvidljiviji pokazali su kako se bori za slobodu, pravdu, demokratiju bez obzira na bezobzirnost okupacionih snaga. Za to vreme Šabac je ušuškan u svoju palanačku, malograđansku, politiku nemešanja u stvari koje se tiču svakog ali mali broj ljudi to razume i shvata. Ovde su i dalje abrovi, tračevi i rekla-kazala omiljeni sportovi a Radio Mileva medij kojem se najviše veruje. Pa se tako, uglavnom po kafanama ovdašnjim a gde bi drugo, ispiraju usta bivšom „žutom“ vlašću od Dušana Petrovića do Zelenog (a palanka u Mačvi se za 20 godina demokratske vlasti preobrazila u GRAD) a ne vide dežurni kritičari svega i svačega da Šabac propada polako i sigurno zbog sadašnjih naprednih nesposobnjakovića i prevaranata koji ne znaju ni gde su pošli a ni gde su došli ali znaju da kradu narodne novce ili da ih troše nemilice na gluposti.
Evo za vikend je bio kao ŠLF a u tvrđavi su nastupili Slobodan Radovanović, Marija Šerifović, Aco Pejović, estradne uglavnom narodnjačke vedete za ko zna koliko para. OK, omladina sluša tu muziku jer, većina, za bolje i ne zna ali to nije slika ovog grada kojom bi se bilo ko ponosio. Šta bi sa rokenrolom na Tvrđavi tokom Šabačkog letnjeg festivala? To je bila poruka koja se slala u svet iz Čivijaške republike pre nego što su napredni skakavci sve opustošili.
I sve je to krivica velikog broja građana Malog Pariza i okoline jer su i prošle godine izglasali naprednjačku vlast na lokalnim izborima. Kao da su većini ovdašnjih stanovnika vrane popile mozak. Imali su izbor, kakav-takav ali izbor, i izabrali su kriminalce kao zvanične okupatore i službene otimače sopstvene budućnosti da vode nekada slavni grad.
Nekada je Šabac bio prvi po mnogo čemu u našoj zajedničkoj domovini a danas je, nažalost, na repu sudbonosnih događaja koji se dešavaju i onih koji neminovno tek dolaze. Bruka i sramota.
I zato: Živela Užička Republika!
Piše: Dragan Karalazić