Kraj dve hiljade i dvadeset četvrte i početak dve hiljade i dvadeset i pete godine su izuzetno uzburkana vremena za ovu našu napaćenu Srbiju. Protestuju studenti i đaci,štrajkuju prosvetni radnici i advokati. Posledice trpe sve ove grupe kao i oni koji su vezani za njih,a to su mnogi od nas. Da li će neko na ovim temperaturama koje se već mesec dana kreću oko nula stepeni, zdravstveno nastradati,ako ne strada od „slučajnog“ skretanja nekog vozača u grupu protestanata, to izgleda mnogo ne brine ni vlast ni opoziciju, jer i jedna i druga tera mak na konac, kako bi narod rekao.
Sve je nizgled počelo pre dva meseca od rušenja nadstrešnice na železničkoj stanici u Novom Sadu. Sigurno se pitamo: “da li je nadstrešnica bila povod ili uzrok,ili samo inicijalna kapisla koja je izbacila neke nagomilane probleme koje je opozicija čekala kao okidač“. Opozicija je podigla „dževu“ pa su se priključila studenti koji su preuzeli stvar, a sad su oni glavni, a opozicija je pomogač, kako na prvi pogled izgleda.
Opozicija samo podržava studente, ali preko studenata nastoji da nistakne političke zahteve, ali zahtevi studenata bar za sad nisu političke prirode.
Često prvi pogled vara, jer je drugi jasni i razboriti. Ali, možda na prvi pogled to nije ovde bitno, važno da se nešto događaja što nije dobro za vlast ali ni za običnog građanina, jer mu je sužena sloboda kretanja, pravo na odbranu uz pomoć advokata, pravo na obrazovanje i slično.
Problem se mogao rešiti pre skoro dva meseca, ali se on nije rešio ni do danas.
Stvar je jasna, a to sam sam istakao i u ranijem pisaniju, da se za 24 sata može pronaći ko je rekonstruisao nadstrešnicu, a ovo odugovlačenje može biti samo ako se želi nešto prikriti ili nešto naštelovati, jer drugog odgovora nema.
Da li je veća šteta što bi nečija odgovornost odvela neke osobe možda na par godina zatvora, od 15 poginulih osoba i 2 teško ranjene? Samo lud ili krajnje bezobrazan čovek odgovorio bi pozitivno, poput onog šetajućeg analitičara koji je rekao da je gora stvar od smrti, zloupotreba smrti. Zar smo dotle došli da nemamo empatije za neoprvdano stradale, da bi opravdali neke nedostatke aktuelene vlasti.
Za sve probleme koji nam se dešavaju ne možemo uvek kriviti aktuelnu vlast, jer neke stvari se dešavaju izvan kontrole koje nemoraju da imaju direktnu vezu sa postojećom vlašću. Ako uzmemo slučaj dešavanja u SAD, gde gori dobar deo Los Anđelesa, gde se šteta procenju do vrednosti dva naša godišnja bruto proizvoda, a stradalo je na desetine ljudi, i niko bar za sada nije postavio pitanje odgovornosti organa tog okruga, jer je nemoguće da najmoćnija država u svetu nije u stanju sa najmoćnijom tehnologijom da se suprostaviti požaru.
Vlast nije rekonstruisala nadstrešnicu, ali je preko svojih organa, kontrolisala tu rekonstrukciju i birala ljude koje će da to obavljaju. Sam time je i svesni i nesvesni saučesnik. Ona ne sme da sakriva izvođače ili podizvođače, ma ko to bio, jer niko nije želeo da se to desi, ali je onaj koji je to radio bio svestan da može to da se desi i zbog toga mora da snosi odgovornost. Taj ko je tako postupao, nije radio iz ljubavi, nego iz lukrativnih razloga.
Studenti su jasno postavili uslove. Oni ne predstavljaju homogenu masu i njihovi stavovi nisu uvek koherentni. Oni sve više dobijaju pristalica, ali ne uvek zbog svojih stavova, već zbog svoje mladosti, mladalačkog bunta, upornosti, postaju žrtve, a to privlači mnoge ljude, a pogotovu što postaju stvarne žrtve nekad naizgled nepoznatih napadača, koje vlast ozbiljno ne procesuira pa je doživljavaju kao saučesnika u fizičkom napadu na njih.
Treba imati u vidu da ovakvu situaciju može da iskoristi leva i desna opozicija, koja inače koristi svaku grešku vlasti da preko njih istakne političke ciljeve, koje nije mogla da ostvari na predhodnim izborima.
Za sada ih studenti drže na distanci, a dokle je pitanje dana, jer će se njima pridružiti i oni koji nemaju najbolje namere za ovu državu, pod parolom “što gore to bolje“.
Požar je trebalo gasiti u startu, ali je izgleda to propušteno, sada je sve teže, kao i u Americi. Samo je naš požar gori, jer on dotakao naše duše. Opet se stvaraju podele u nas, oko pitanja “ko je za studente, a ko protiv“ sa devizom “ko nije sa nama taj je protiv nas“.
Zar nismo davno naučili da pravna pitanja rešavamo u sudnici, a ne u parlamentu, zbog čega su se pobunili opravdano advokati, gde su sudnice postali političke arene, jer neki pravni problem mogu rešiti za nepuna 24 sata,a dok ga u običnom životu rešavaju godinama.
Pravo mora pod jednakim uslovima biti dostupno za sve i po pravu suditi, u protivnom, čemu studiranje prava.
TRIFUN DROBNjAK, advokat iz Šapca