Sunovrat srpske demokratije

UMNOŽAVANjE SKUPŠTINSKOG BESMISLA

Davno se nije desilo da je Narodna skupština postala mesto za štrajkovanje glađu. Uglavnom su građani štrajkovali glađu pred Vladom Srbije ili zgradom neke druge ustanove da bi ostvarili neko svoje pravo ili zahtev. Od Velike francuske revolucije skupština je označila osnovni demokratski princip, pravo građana da učestvuju u vlasti preko svojih predstavnika, i da budu kontrola izvršne vlasti. Nažalost, Skupština Srbije, koju od milošte zovu i Narodnom, odavno to nije. Štaviše, postala je mesto karikaturalnosti i opskurnosti, sa skaradnim rečima i delima poslanika koje gleda široki audotorijum preko TV.  Pa se tako desilo da su poslanici opozicije krajnje grubo potcenjeni, oduzimana im je reč kao osnovno pravo slobode govora i mišljenja,  a besmislenim  amandmanima onemogućeno im je da se izjasne o najvažnijem aktu- budžetu. I nešto za stid pred građanima i potonjim generacijama- poslanici pozicije  glasaju na zvuk zvonceta, kako im predsedavajuća oglasi. I zato nije ni čudo kad se vanredno stanje, nešto slično ratnom stanju, uvodi bez znanja Skupštine, odnosno tek posle gotovo dva meseca samo konstatuje. I oni sa strane, iz sveta, uvideli su posrnuće demokratije u Srbiji, tako da Fridom haus izuzima Srbiju sa spiska demokratskih zemalja.  Po Ustavu, a kakva je praksa ogromne većine civilizovanih i demokratskih država,  vlast se deli na zakonodavnu, izvršnu i sudsku, ali toga u Srbiji  nema. Nema ni one izvršne vlasti, gde unutrašnju i spoljnu politiku vodi Vlada Srbije, nego to, kako se plastično izrazila premijerka, sve vodi predsednik Aleksandar Vučić, a od milošte ga zove:”Šef!”. Pa onda ne čudi što su odnarođeni narodni poslanici  obični poslušnici partijske centrale, zapravo šefa stranke. Oni malo stariji sećaju se prvog saziva višestranačke Skupštine, gde je dostojanstvo poslanika i javne reči bilo na nekom pristojnom nivou, iako su poslanici opozicije  bili u velikoj manjini. Međutim, po ovom sazivu, kako su pričali, kako su se ponašali, nije bilo nikakvo čudo da poslanici opozicije bojkotuju zasedanja. A od narodnih predstavnika uglavnom nije ostalo ništa. U suštini najvećim delom  170 opština i gradova  nemaju  svoje predstavnike, to je, pre svega, beogradski krug, a daleko od toga da poslanici poštuju svoju bazu, građane koji  su ih izabrali. Gotovo se nikada nije desilo da su poslanici konsultovali svoje birače, za neko važno odlučivanje. Pokazali su uglavnom  jedan servilan odnos prema izvršnoj vlasti. Pa već decenijma nije se podnosio završni račun   budžeta, a to je pokazatelj kako se vlast odnosi prema državnim obavezama. Bilo je i brojnih malverzacija od ministarstava do državnih ustanova i službenika, a suštinski poslanici nikada nisu kotrolisali izvršnu vlast. Na primer, kako to predsednik Aleksandar Vučić gotovo svakodnevno krši taj Ustav, iako se u Skupštini zakleo na Ustavu  pa čak i na Jevanđelju. Naredni izbori,  zakazani 21. juna, samo produbljuju ovo posrnuće javnog života, društvenog i državnog uređenja, gde su poslanici samo marionete svojih partijskih centrala i šefova. Izgubljena je prilika da se promenom  Ustava smanji broj poslanika jer ovaj broj od 250 bio je namenjen i za Kosovo, gde se faktički ne glasa. Takođe, pokazalo se da na ovaj način u Skupštinu ulaze poslušnici, partijski aparatčici, bez nekog vidnijeg integriteta i samostalnosti u mišljenju i odlučivanju. Naravno, u Skupštini  važna je  opozicija, da na svoj način bude kontrola vladajućoj većini. Od toga u Skupštini Srbije nema ništa, možda je vreme da se razmisli o većinskim sistemu, gde se poslanici biraju na osnovu svoga imena i značaja, i polažu računa svojoj izbornoj bazi i građanima a ne stranci.

Exit mobile version