Srpske martovske ide

Godišnjica 15. marta

Subota, 15. marta prošle godine, bio je najveći skup u novijoj političkoj istoriji. Kako beleži Arhiv javnih skupova okupilo se više od 300.000 građana na protestu na Slaviji i okolnim ulicama, ali i ceo taj dan bio je ispunjen studentskim protestom.

I uprkos obustavi železničkog saobraćaja u Srbiji, međugradskog kao i gradskog u prestonici, građani su izrazili svoje nezadovojstvo, a najviše zbog pada nadstrešnice u Novom Sadu. I u 11. minutu odavanja počasti žrtvama desio se, zvučni top. Protest je naglo prekinut, a kako mnogi tvrde mogao je da rezultira i prekretnicom, da se ostalo do ispunjenja zahteva.

O zvučnom topu tužilaštvo i dalje rečito ćuti, mada je od međunarodnih organizacija traženo da se slučaj ispita. Posle toga ulsedili su i drugi brojni protesti, a kako se navodi u prošloj godini bilo ih je oko 30.000, čak u mestima gde se to nikada nije radilo. Studenti su preokrenuli političku sliku Srbije, postali releventan društveni činilac, ali imaju itekako jakog protivnika koji drži sve poluge vlasti, od države do mesne zajednice i svih ostalih institucija, ima silu u policiji,  žandarmeriji kao i Vojsci, a tu su i neiscrpni izvori finansiranja, naravno ubranih od svih građana.

Nijedan od prvobitnih studentskih zahteva nije ispunjen, štaviše istraga i optužnica za pad nadstešnice u Novom Sadu zapela je povlačenjem eksperata iz policije i poreske uprave a sada i nekih od tužilaca, a kao najvažniji zahtev ostao je onaj o raspisivanju vanrednih parlamentarnih izbora.

Izborni uslovi ne da se nisu poboljšali, kako je traženo od ODIHR-a kao i domaćih institucija, nego su otišli u samu krajnost. Uostalom, to se vidi i po uprezanju svih resursa režima za izbore u deset lokalnih zajednica 29. marta.

Izvesno je da studenstki protetsi nisu stali, a važan iskorak bio je 28. decembar kada je samo za jedan dan prikupljeno oko 400.000 potpisa građana, što pokazuje snagu i delotvornost i da sva ova borba nije bila uzaludna. U nedelju, na godišnjicu, svakako da neće biti ovako masovnog okupljanja, ali je dovoljno podsetiti da vatra protesta nije ugasla, štaviše, na redu su drugi oblici borbe ne samo za izbore već i za promenu sistema, što je istorijski poduhvat.

Nekako je mart pomalo zlokoban u srpskoj istoriji, a onaj u rimskoj itsorji prenaglašan ubistvom Cezara. U martu, onog 9. 1991. izbili su prvi masovni protesti u Bedgradu koji su odneli dve žrtve;  12. marta 2003. ubijen je Zoran Đinđić, prvi demokratski premijer Srbije; 24. marta 1999. počelo NATO bombardovanje; onog 27. marta 1941. odbijen pakta sa Nemačkom… Kao što je govorio Čerčil, premali je Balkan da svori toliko istorije…

D.Eraković

Exit mobile version