Bože, šta smo sve doživeli, i šta li ćemo još doživeti. Mnogo je u našim malim životima opravdanog nemira, nespokoja i potrage za nasušno potrebnim mirom, ljubavi i srećom. U čudnom smo svakodnevnom, indukovanom nemiru i nekoj nepotrebnoj dilemi. Najčešće, gotovo uzalud, pokušavajući da se dogovorimo i sa samim sobom i sa drugima, čini se kako se usiljeno i pomalo prenaglašeno radujemo, ili žalimo za nečim. Teško je definisati okvire realnosti, unutar kojih bismo istinski bili zadovoljni i srećni, prihvatajući neželjenu stvarnost samo kao zajedničku elementarnu nepogodu. Od koje se moramo braniti, nečim i nekako. Uporno i dosledno.
Zar je moguće da nemamo pravo na sreću u bilo kojim vremenima i bilo kojim prostorima, da sve što pišemo i govorimo mora imati notu kritike i nezadovoljstva, ili da je to, nasuprot, samo idilična priča, pozajmljena iz američkih romantičnih komedija?! Ne, ne smemo nikome dozvoliti da nam oduzme pravo na zadovoljstvo, smeh i sreću. Braneći svoje stavove, rado navodim mišljenja poznatih i mudrih ljudi.
Za početak:
“Ako mi život krila skrati, i sneg u oku počne da veje, barem se neću kajati što sam umeo da se smejem. ”
Miroslav Mika Antić
Ono što je konstanta u nekim od naših života, je kako je sreća tamo negde, gde mi trenutno nismo, gde samo pokušavamo ili ne pokušavamo da otputujemo. Znamo da tamo negde, treba se pokrenuti, otići, postoji neki svetliji, lepši i bolji svet.
Ipak, ne misle baš svi tako:
“Sreća je poput leptira, koji je kada ga jurimo, uvek izvan našeg domašaja, ali ako mirno sednemo, može da sleti na nas.”
Natanijel Hotorn (1804 – 1864.), američki romanopisac i pisac kratkih priča.
Ova Hotornova misao veoma mi je inspirativna i donekle tajanstvena.
Za sam kraj večitog traganja za srećom i priča o njoj, mislim da dosta mudro deluje sledeće:
“Pre nego što krenete tražiti sreću, proverite – možda ste već sretni. Sreća je mala, obična i neupadljiva, i mnogi je ne znaju videti.”
Duško Radović
Srećno!