Nagrađena pripovetka na konkursu za najbolju neobjavljenu savremenu pripovetku na srpskom jeziku, Laza K. Lazarević
Mejl u kom mi javljaju da je Spahija mrtav otvorila sam u krevetu, u prvim minutima dana. Našla sam ga između linkedin obaveštenja o upražnjenim mestima u multinacionalnim agencijama i poziva da potpišem peticiju podrške još jednoj borbi protiv nepravde. Dijagonalno sam pročitala uvodni deo: izjavljuju saučešće i prosleđuju prevod skraćene beleške o okolnostima Spahijine smrti. Telo je u Griftparku juče pre podne našao stariji maloletnik i odmah pozvao patrolnog policajca. Ovaj je obavestio operativni centar, odakle su kasnije koordinisali postupak obaveštavajući forenzičku ekipu, istražni tim – jer nije bilo moguće potvrditi da li je smrt nije nastala nasilno ili nije – i mrtvozornika.
ODLUKA ŽIRIJA ZA DODELU NAGRADE „LAZA K. LAZAREVIĆ” ZA 2025. GODINU
Na završnoj sednici održanoj 14. jula 2025. godine Žiri za dodelu Nagrade „Laza K. Lazarević” u sastavu: Lamija Begagić, književnica, gošća rezidencijalnog književnog programa LKZP 2025, mr Katarina Janković Popović, urednica programa LKZP i Mihajlo Pantić, predsednik žirija, doneo je jednoglasnu odluku da nagradu dobije Jasna Dimitrijević za priču „Spahijina smrt”.
Ta priča se, u srazmerno jakoj konkureciji, izdvojila svojom formalnom i jezičkom dovršenošću, kao i sugestivnom tematskom ekscentričnošću.
U najužem izboru bile su priče Bojana Babića „Ono što tražim uvek je na dnu” i Branke Selaković „Dečak od papira”. Žiri pohvaljuje i priče Dimitrija Bukvića „;” i Katarine Kovčin „Zamislimo Sizifa depresivnog”, uveren da je i ovogodišnjom odlukom potvrdio zasluženi renome i ugled nagrade koja nosi ime Laze K. Lazarevića, jednog od utemeljujućih pripovedača bogatog sveta srpske priče i pripovetke. Jasna Dimitrijević piše kratku prozu i recenzije. Diplomirala je na Filološkom fakultetu na Katedri za opštu književnost i teoriju književnosti. Objavila je zbirke priča Prepoznavanja (2015) i Fibonačijev niz (2018) u izdanju Partizanske knjige. Živi i radi u Beogradu.
Kada je utvrđeno da je smrt nastala u večernim satima dan ranije kao posledica moždanog udara usled narušenog zdravlja i konzumacije manje količine alkohola i deksamfetamina, Spahiju su spakovali u plastičnu kesu, odvezli u mrtvačnicu i na osnovu pronađenih dokumenata u njegovom rancu odlučili da obaveste Ambasadu Srbije i Opštinu grada, gde je pokojnik radio na održavanju zelenila, puteva i infrastrukture. Pošto je radno vreme diplomatsko-konzularnog odeljenja već bilo završeno, mejl su pročitali tek ujutru i ubrzo locirali mene kao jedinog živog srodnika. Sada me pitaju da li želim da bude sahranjen u Srbiji; ja bih u tom slučaju organizovala samo prenos ostataka od aerodroma do mesta ukopa. U obavezi su da mi, pisalo je, prenesu kako je Opština u kojoj je pokojni Slobodan Plještić radio poslednjih dvadeset sedam godina ponudila da pogreb bude na njihovom lokalnom groblju, jer je na to imao pravo kao osigurani rezident, ali i kao dragi kolega. Bilo mi je čudno da vidim Spahijino puno ime i prezime, kao da je mejl namenjen nekom drugom slučajno završio u mom inboksu. Naravno, razumeće da porodica želi da pogreb i poslednji pozdrav održi u Slobodanovom rodnom mestu. Odgovorila sam da prihvatam njihovu ponudu. Nažalost, nisam u mogućnosti da prisustvujem. U mestu rođenja održaćemo pomen u krugu prijatelja i rodbine kada se budu stekli uslovi. Mejl je već bio otišao kad sam osetila sitno kajanje što sam napisala tu poslednju laž o pomenu. Dok sam još bila u aplikaciji, napisala sam mejl i kolegama na poslu: zbog nepredviđene porodične situacije neću biti dostupna do kraja dana, zahvaljujem na razumevanju. Onda sam izbrisala do kraja dana i napisala danas i sutra. Idem da se tuširam.
Majicu i gaće ubacujem u korpu sa prljavim vešom, preskačem ivicu kade i navlačim zavesu. Kao i obično, temperaturu vode proveravam na stopalima i šakama, a kad postane prijatno vrela usmeravam mlaz prema vratu, zatim na ramena, grudi i prepone. Kosa mi nije prljava, ali ipak temeljno sapunjam glavu i strpljivo trljam od čela do potiljka. Kada mi sva pena sklizne niz leđa, zatežem stisnutom šakom dugi, mokri rep. Pod prstima vlasi škripe kao snop struna. Kad isključim vodu, jedino što čujem u tišini stana jesu udaljeni zvuci iz naselja: graja, lavež, poneki zvuk automobila koji napušta parking. Kafu ću popiti na terasi.
April je zbunjujuće vreo. Deca u blokovskom parkiću levo od moje terase već su u bermudama i majicama kratkih rukava. Dvoje se ljulja, njihove majke stoje na bezbednoj udaljenosti i gledaju nekud preko dečijih glava. Iza parkića je teren za košarku, iza terena je Sava i siva traka šetališta. Dijagonalno preko parkića, između tobogana i ljuljaški, uski pojas suve zemlje vodi tačno pred koš gde petorica-šestorica tinejdžera vejpuju i dodaju loptu jedan drugom. Tom stazom prolazi devojčica – šest-sedam godina – u žutoj majici. Jednom rukom podiže naočare sa povećom dioptrijom, a drugom gura bicikl; prati je stariji dečak, sporo, s nelagodom. Devojčica bi da krene preko košarkaškog terena, ali on joj stavlja ruku na rame i usmerava na okolni, duži put. Grupa dečaka pod košem počinje da se gurka, dobacuju nešto, ali dečak ne reaguje, samo hoda, iako jednako napet kao i njegovi vršnjaci sa vejpom i loptom. Kako dvojac odmiče ka reci, primećujem da on svako malo podiže pantalone, kao da nosi tuđe ili kao da je naglo preko zime smršao. Guglam Griftpark.
Internet izbacuje fotografije urbane zelene površine sa sportskim terenima, skejt-parkom i zoo-vrtom. Nekadašnje industrijsko područje, gde se od 1860. nalazila gradska gasna fabrika, pretvoreno je u park nakon opsežnog čišćenja zemljišta zbog zagađenja. Uprkos prošlim izazovima, Griftpark je postao simbol uspešne urbane obnove i omiljeno mesto za rekreaciju i druženje. Mladi ljudi leže na travi i čitaju, na glavi im velike slušalice, na nogama šarene čarape; slušaju podkaste i muziku u pauzi između časova, uče nove jezike, maze se, duvaju, raspravljaju o veštačkoj inteligenciji, postkolonijalizmu, zakonu o stanovanju ili može li se zajedničko testiranje partnera na polnoprenosive bolesti i dogovor o nekorišćenju kondoma nakon negativnog rezultata smatrati neformalnim činom venčanja. Otkrivaju stomake, češkaju ih na suncu. Žive život kao da je svet stvoren da bi ga oni otkrivali i menjali, da bi im ponudio bezbedno mesto i neograničeno vreme za razvoj, a onda jednog dana potrče za psom ili frizbijem i sapletu se o Spahijinu ukočenu nogu koja proviruje iz žbuna. Kosa mi je suva, krećem u nabavku.
Kupovinu potrepština obavljam u velikom marketu u susednom bloku: jaja, sir, limun, mineralna voda, humus, spanać, paradajz, ćabata, supa iz kesice, sapun za ruke. Od alkohola biram škotski viski. Ne znam ništa o tom piću i ne znače mi ništa ispisi na etiketi, ali po ceni zaključujem da nije neka visoka klasa. Uzimam ga zbog slike ravnodušne crvene ptice na kutiji. To je to, idem napolje.
Artikle kucam na samouslužnoj kasi. Pakujem stvari u cegere i krećem napolje, ali sigurnosni alarm se aktivira čim prođem pored senzora. Širim ceger pred radnikom obezbeđenja, a on iz njega uzima samo viski i mekano zgužvan račun. Otvara kutiju i hvata za vrat flašu u kojoj se ljeska tečnost boje karamele. Kada na računu nađe the famous grouse, u dve sekunde skida zaštitni tag i vraća bocu u ambalažu. Pokušavam da procenim koliko bi godina mogao da ima; retka seda kosa povlači se pred ćelom koja se širi sa temena; veštački zubi u žućkastoj nijansi slažu se sa tenom boje duvana i jagodicama crvenim od prvog sunca; stomak napet kao lopta za pilates i kapci na pola koplja kao kod tetreba na mojoj flaši. Mogao bi biti blizu penzije, ali može biti i stariji. Brzina starenja kod različitih ljudi sve mi je manje razumljiva otkako sam ušla u četrdesete. Moram u apoteku.
Ima meseci kada ne uzimam terapiju koja mi je prepisana za uzimanje prema potrebi i nerealizovani recepti čekaju na mom nalogu. To su topli periodi, vreme kada dobro spavam i zdravo se hranim, imam poverenja u ljude i radoznalost za sve što mi dotakne granice. A ima i drugih dana, kada idem stepenicama da ne bih morala da dođem u situaciju da delim lift, kada zaključam sve brave i više ne otvaram do sledećeg jutra, kada muziku slušam na slušalicama i roletne spuštam do dna. Duvan, filteri, rizle, upaljač. Vadim plastičnu posudu iz zamrzivača i iz nje istresam led. Kockice zveckaju po staklenom dnu; prvo padaju zvonko i resko, onda sve mekše i tiše, onda više nema ni leda ni zvuka.
*
izašla sam iz sobe čim sam čula ulazna vrata, šta ti radiš ovde, u džepu duksa mi je skalpel kojim je majka otvarala poštu i ambalažu, došao sam, palac pritiska plastični jezičak koji pomera sečivo, imala sam panični napad prošli put, gledam u pod, šta si imala bre, svaki put se zamrznem, tada sam osetila, ali mogu da govorim, ti si nešto osetila jao ma pun mi te je kurac, još samo nekoliko reči i završiće se
da bih mogla da te ubijem
sad se sve zamrzlo
to je tvoj problem
*
Vetar. Korpica sa štipaljkama zakačena za štrik njiše se i zvecka – mogu da osetim taj zvuk na koži – kao da nervozno zvižduće sevdalinku. Osluškujem, jer strepim da će iznenada prestati, a kada jednom stane ja nikad ne znam šta sledi. To rešavam tabletom i strpljenjem dok ne počne da deluje. Majica mi je mokra od znoja, u ustima gadan ukus. Gusta pljuvačka mi je tokom noći ispunila obraz na kom spavam i počela da se preliva u uglu usana na jastuk. Vučem se do kupatila kao bolesno pseto. Plakala bih, ali praznina je veća od svakog osećaja koji čoveka čini živim. Znam da će mi biti bolje ako se istuširam, operem zube, obučem čisto, stavim kremu i dezodorans, ali opet samo brzo operem ruke posle pišanja, nalijem vode u praznu flašu i vratim se u krevet. Treba mi još nekoliko sati. Tada ću se probuditi kao posle groznice, pitaću se da li je baš sve čega se sećam bilo stvarno i osetiću olakšanje što sam te prljave sate euforije i agonije provela sama. Drvo je palo usred šume i niko ga nije čuo. A onda opet kupanje, čista odeća kafa, terasa i sunce. Nastavljam gde sam juče stala.
Skrolujem sadržaje na instagramu: obustava nastave u većini škola u Srbiji, studenti na biciklima prelaze poslednju deonicu puta do Strazbura, Bijonsina trinaestogodišnja ćerka kreće s majkom na turneju, mladi krompirići hiljadu dinara. Povremeno spustim telefon da pogledam u parkić. Deca znojavih glava spuštaju se niz tobogan u nedogled, žene sa neurednim frizurama motre na njih sa klupe. Klackalicu su zauzele drkadžije od juče; ispijaju limenke energetskih pića i mlitavo se smenjuju na uzanim drvenim sedalima. Previše mi je vesti poslednjih dana, sada bih najradije da samo ćutim i žmurim na vetru i suncu. Sve što je važno saznaću kad-tad. A onda nemir; nikad ne mogu pouzdano da utvrdim otkud mi te slutnje da se sprema nevolja, jedino mogu da imam poverenje u njih. Kad otvorim oči, vidim dečaka u velikim pantalonama kako žuri ka školi. Klackalice, jedna pa druga, lupe o beton i odande kreću da lete limenke i psovke i razno drugo smeće. Istovremeno bih htela i da viknem i da nestanem, ali ne uspevam ni jedno ni drugo, ostajem na istom mestu i čekam da prođe. Dečak zastaje, okreće se ka siledžijama, podiže ruku, ali ne znam da li želi da zapreti ili da pregovara. Trza se sa svakim predmetom koji mu prosvira pored glave i ja se nadam da će se uskoro svi vratiti svojim pozicijama i poslovima, jer ne mogu više da držim vazduh, a i dalje ne znam za šta sam sposobna, da viknem ili da nestanem. A onda se dečak sagne po kamen. Ali ne podiže ruku da ga baci, već ga stisne u šaci i krene da ubrzava prema grupi; pomislim zatrčaće se u prvog među njima i mogu da vidim kako ga obara na zemlju i razbija mu glavu kamenom. U toj paralizi propuštam da ispratim šta se tačno desilo, ali po reakcijama učesnika i posmatrača razumem da je samo protrčao kroz grupu. Kamen je isputio u travu. I jasno vidim da nastavlja da trči ka školi, ka reci, ka nekom boljem mestu; noge mu postaju sve duže, malje na rukama jačaju i tamne, dobija bradu, ramena mu se šire i sve je brži; odjednom više nije sam, drži za ruku mladu ženu sa kosom vezanom u rep, malo krivudaju na tom putu, ali dan je dug i stići će svuda gde su krenuli; pridružuje im se devojčica, pa još jedna, nije lako, ima mnogo suza i glavobolja, ali drže se, kad se jedno slomi, drugo preuzme, sve dok devojčice ne postanu devojke, a njih dvoje neki drugi ljudi; tad opet nastavlja sam, ali ne sve vreme i ne u potpunosti, jer putevi im se ukrštaju, teku paralelno, razdvajaju se na neko vreme i onda opet spoje; ćerke, sestra, bivša žena, prijatelji iz detinjstva i prijatelji iz dalekih gradova, svi su ponekad tu, čak i mrtvi roditelji, svi psi i mačke koje je nekad nahranio, sve ptice koje je poštedeo, prate ga do jedne tačke posle koje nema puta, samo prozračna prostorija bledozelenih zidova i velikih prozora iza kojih je šuma, a u sobi krevet, u krevetu telo mirnog plavog oka i suve ruke, u ruci braunila u koju lekar uvlači iglu i poziva ćerke da priđu, one su već žene u zrelim godinama, jedna kaže lekaru pustiću ovu pesmu, to je iz neke stare serije koju smo zajedno gledali, kreće spori klavir i tihi dečji hor, if blood will flow, when flesh and still are one, a tu je i starica sa belim štapom, jedna od žena dovede je do kreveta da mu napipa rame i čelo, but something in our minds will always stay, sve tri se okupe oko uzglavlja, drže se za ruke i ćutke miluju, starac odlazi u san sa smeškom i kišom, dugo posle njega još peva hor i svira klavir i mirno je u sobi sa pogledom na šumu.
Ostaću u toj sobi s njima koliko bude trebalo. Drugačije neću uspeti da se rasplačem.
Izvor: facebok Kulturni centar Šabac
Jasna Dimitrijević
Foto: Bojan Kovačević