Postoji onaj tihi trenutak u detinjstvu kada dete shvati da otac nije tu. To ne mora biti drama. Nema suza, nema vike, nema odlaska sa koferom. Samo jedno veče u kome nije došao da pročita priču. Pa drugo. Pa mesec dana. A onda se, gotovo neprimetno, u atmosferu kuće useli praznina koja više ne odlazi.
Ta praznina ima oblik stolice za trpezarijskim stolom, neispunjenog obećanja, nedovršene rečenice. Ima ton koji majka proba da prikrije osmehom, ali joj glas zadrhti.
Otac, ta reč koja je nekada značila snagu, sigurnost, granicu, u mnogim domovima postaje senka. Nije mrtav, nije zaboravljen, samo nevidljiv. Živi negde između poslovnog mejla i televizora, između obaveza i umora, između sopstvene nemoći i tišine. Njegovo prisustvo meri se satima, ali njegovo odsustvo danima.
Majke, te neumorne čuvarke svakodnevice, nose teret sveta. U njihovim rukama je sve. I ljubav i briga, i disciplina i uteha. One su postale čitav univerzum koji se vrti oko deteta, ali i univerzum koji se urušava pod sopstvenom težinom. Jer nijedna ljubav, ma koliko duboka bila, ne može zameniti ono što treba da ima svoju suprotnost.
A otac je upravo to, suprotnost koja ne ruši, već gradi. On je granica koja daje slobodu, zid koji čuva, glas koji kaže „dosta“. Bez tog glasa, dete ostaje u ehu sopstvenih strahova, ne znajući gde počinje svet, a gde završava majčina tuga.
Devojčice koje su čekale oca često kasnije čekaju nekog drugog, u nekom drugom životu. Njihova ljubav uvek ima dozu iščekivanja, dozu strpljenja koje boli.
Dečaci, bez očevog oslonca, uče muškost kao borbu, ne kao meru. Jedni postaju agresivni, drugi se skrivaju u tišini, treći traže očevu senku u sopstvenom liku. Možda je najtužnije to što sve deluje normalno. Ustaje se, ide se na posao, deca idu u školu, sve funkcioniše. Ali duboko u porodičnoj tišini, između reči i pogleda, živi taj neimenovani nedostatak. On nije vika, nije zlo, nije čak ni ravnodušnost. On je jednostavno: prazno mesto. I to prazno mesto vaspitava.
Kada neko kaže „odrastao sam bez oca“, retko misli da oca nije bilo fizički. Češće misli da nije bilo onoga što on treba da bude. Prisutan. Smiren. Ogledalo u kom dete vidi da svet ima poredak. Da je ljubav moguća bez straha, da je snaga mirna, a ne nametljiva. Živimo u vremenu u kojem je očinstvo postalo skoro apstraktna kategorija. Muškarci su sve više u trci sa vremenom, sa poslom, sa sopstvenim strahovima od nedovoljnosti. U toj trci zaboravljaju da prisustvo nije samo fizičko, već i simbolično. Da nije stvar u tome da se bude tu, već da se bude sa. Jer ono što dete najviše pamti nije samo provedeno vreme, već i način na koji je neko bio prisutan. Pamti ruke koje su ga nosile kad je bilo teško, glas koji je znao da bude čvrst ali ne i oštar, osmeh koji je značio da svet ipak ima red.Otac nije heroj. On je oslonac. I kad ga nema, kuća stoji, ali temelji pucaju polako, godinama, bez buke. A onda, jednog dana, dete koje je nekad čekalo oca postane odrastao čovek koji ne ume da sačeka nikoga. Ni sebe, ni druge.
I tako se nastavlja ta tiha tragedija: muškarci koji su izgubili očeve u sebi postaju očevi koje njihova deca ne mogu da pronađu.A možda sve počinje jednim jednostavnim gestom. Ne povratkom kući, već povratkom sebi. Jer samo prisutan čovek može biti prisutan otac.
Jovica Radović