Savez za Tunguziju

RIJALITI SRBIJA

Bojkotom ću te. Bojkotom ćeš me. Bojkot kao sredstvo. Bojkot kao cilj. Bojkot kao kult. Kao tabu. Kao Sveti gral. Kao Sebastijan na biciklu. Sve to i još ponešto. U zemlji Srbiji pred redovne republičke, pokrajinske i lokalne izbore najveća je dilema u javnosti da li na te izbore izaći ili ne izaći. Pitanje je sad. Dok većina građana jedva sastavlja kraj sa krajem, ogroman broj odlazi (beži) svakodnevno, dok kao narod i država polako nestajemo k’o Atlantida, u medijima se stvara utisak da nam je najveći problem bojkot izbora od strane jednog dela opozicije i da ako rešimo tu kvadraturu kruga stići ćemo do zelene grane. Savez za Srbiju i uveoci su se još onomad opredelili za bojkot nastupajućih izbora a da se nisu iscrpla sva legitimna i legalna sredsatva da se uslovi za održavanje pomenutih izbora poprave. U onim suštinskim segmentima. Kao što je razdvajanje republičkih i lokalnih izbora. Nisu to ni tržili u onim silnim razgovorima sa predstavnicima vlasti i evropskim parlamentarcima kao medijatorima. A da jesu možda bi se to i ostvarilo. I sada (u aprilu) bismo imali potpuno drugačiju situaciju, poglede, izlaska ili neizlaska na izbore. Oni (SzS) su tražili prelaznu vladu!? Pa to Vučić ne bi dao ni rođenoj majci. Ali, da su ovi vajni opozicioni lideri, uz pomoć evropskih posrednika, pritisli Acu da se republički izbori odvoje od lokalnih mogli su i da dobiju tu bitku. Ali ne, ova se družina amatera bavila „nemogućom misijom“ pa ništa nije ni postigla. A onda su bojkot uzdigli na nivo nove religije i naravno potpuno promašili metu. Ovaj politički savez je zapravo promašen od samog početka. Kao što znamo babe i žabe se ne sabiraju. I nije nikakvo opravdanje da su svi protiv Vučića pa ih to, je li, drži na okupu. Neprijatelj mog neprijatelja je moj prijatelj. Kako da ne. To samo u matematici minus i minus daju plus. U konkretnoj situaciji imamo na gomili neomiljenog Vuka Jeremića, umerenog nacionalistu, Boška Obradovića neumerenog nacionalistu, šovinistu i rasistu, Dragana Đilasa, ideološki potpuno neutralnog, uspešnog biznismena ali diletanta u politici, Lutovca ispred DS-a koji u toj gužvi statira na ničijoj zemlji, malo levo pa desno, tamos-vamos (u međuvremenu se ta stranka pocepala, ponovo, na dvoje na troje, jedni izlaze na izbore, drugi bojkotuju, treći osnivaju nove partije, znači uobičajeni dan na poslu za „demokrate“) a jedino je Zelenović (ZzS) dok je bio u tom savezu iskreno zagovarao bojkot kao simboličan gest otpora naprednjačkoj vlasti. Naglasak je na – simboličan. Bojkot kao vid političke borbe u praktičnom smislu ne znači gotovo ništa. Polovina građana Srbije ionako ne izlazi na izbore bez obzira na uslove pa ih bojkot previše i ne zanima. Od onih koji obično izlaze na izbore polovina je za Vučića i SNS (milom ili silom). Ostali nisu sigurni ni u to šta su tog jutra (na dan izbora) doručkovali a kamoli za koga će glasati. Ni njima bojkot ne znači bogznašta. Ali, amaterska ekipa iz SzS-a razmišlja o bojkotu kao o biti ili ne biti. Pa, naravno, kada niko od već spomenutih „lidera“ nema ozbiljnu političku organizaciju. Svi zajedno, i Jeremić i Đilas i Obradović sa članovima svojih stranaka stali bi u dva autobusa. Plus još jedan za Pokret slobodnih građana Sergeja Trifunovića i to bi bilo to. I oni bi hteli da pobede svu tu silu kojom Vučić raspolaže odjednom, na nekim izborima ili na nekim ulicama. Ne shvataju ti majstori da je u pitanju maraton – duga i iscrpljujuća borba u političkoj areni ovakvoj kakva jeste, do ostvarenja cilja a to je promena ne samo režima A.Vučića već sistema u kome živimo a koji polako ali sigurno jede supstancu nas kao naroda, kao građana i najvažnije nas kao ljudi. Sve navedeno ne mogu da ostvare „bojkotaši“. Na divanu čibuk pušeći nije ni strategija ni taktika kojom se pobeđuje. „Na dan izbora ostanite kod kuće“. reče i osta živ Boško Obradović, veliki borac protiv Vučića i pripadajućem mu režimu. Bravo, autogol sa pola terena. Isti likovi su zato potpuno neprimereno i nepristojno stali poslednjih nedelje graktati protiv  Zelenovića i Paunovića jer su najavili izlazak na lokalne izbore u Šapcu i Paraćinu. Kao, to je izdaja! Izdaja čega, kukala vam majka, izdaja vaših somnabulnih ideja o tome kako treba voditi političku borbu protiv „okupatora“, Vučića i njegovih naprednih formacija. Neizlazak na izbore u Šapcu i Paraćinu bila bi izdaja građana tih lokalnih sredina koji su već više puta pobedili Vučića i od svojih gradova napravili pristojna mesta za život. I u kojima postoje uslovi za fer i slobodne izbore. Koliko – toliko. A sigurno mnogo više nego bilo gde drugde u Srbiji. Ali, salonski političari, analitičari, novinari iz „kruga dvojke“ to ne vide, neće da vide, ne umeju ili recimo to sasvim jeretički – rade za Vučića. Kao što su i pre „raduckali“. Oni misle da će im se to zaboraviti. Neće. Oni, jednostavno, nisu alternativa Vučiću i bratiji. Najpoštenije bi bilo da se povuku iz politike i nastave svoje karijere u nekim drugim oblastima. Hvala Bogu, školovani su, imaju solidno napunjene bankovne račune i nekretnine, valjda znaju nešto i da rade osim da mrsomude i eto nama takozvane win-win  situacije. Na dobitku su i oni i mi kojima se otvara prostor da pronađemo, prepoznamo i izaberemo neke nove ljude bez putera na glavi koji su se pokazali i dokazali u onome što su ranije radili. Savez za Srbiju treba zato preimenovati u Savez za Tunguziju jer toliko ima veze ono što vodeći ljudi iz te grupacije pričaju i rade sa Srbijom da je daleka ali prijateljska, imaginarna zemlja Tunguzija mnogo bliža poimanju stvarnosti naših vrlih „opozicionara“. Što se nas u Šapcu tiče vi ste svi već „izbojkotovani“. A mi Spartanci, građani Šapca ćemo ovde izaći na lokalne izbore i pobediti, kao i uvek do sada, zločinačko udruženje SNS jer ništa ne uspeva kao uspeh A i pobeda je lepa stvar.

Mislite o tome.

Dragan Karalazić Bradoks

Exit mobile version