Rijaliti Srbija
Verovatno je malo čudno, ili malo više, da se usred dugog toplog leta spominju simboli zimskih čarolija kao što je Sneško Belić. Ali, dobro poznata sintagma „rušenje Sneška“, u prevodu: razbijanje iluzija i nerealnih očekivanja, aktuelna je uvek a možda ponajviše ovih dana kada društvena kriza u Srbiji raste kao kvasac a njeno razrešenje nije ni na vidiku.
Studenti i pobunjeni građani traže izbore a Nepomenik ih ne da jerbo mu je rejting (a pogotovo njegovoj zločinačkoj organizaciji koja se krije pod inicijalima SNS) u žešćem padu. Tako da trenutno imamo situaciju, u šahu poznatu kao pat pozicija.
I dok građani i tokom vrelih letnjih dana protestuju, blokiraju, šetaju i dobijaju batine od strane kriminalaca obučenih u policijske uniforme vlast radi ono njihovo: peru pare stečene nelegalnim poslovima kroz infrastrukturne projekte a finale treba da bude EXPO 27 kao najveća koruptivna akcija naprednih razbojnika za prethodnih 13 godina.
Iako se čini, svakom normalnom i dobronamernom da bi izbori na kojima bi se promenila vlast mogli da spuste tenzije koje prete da izmaknu kontroli to zapravo nije tako. I tu dolazimo do „rušenja Sneška“. I da se pomenuti izbori (na svim nivoima?) održe po demokratskim pravilima civilizovanog sveta a ne lopovskim kao svi do sada za vakta naprednjaka i Firera i da pobede oni koji su sada opozicija, dakle bar polovina građana i građanki, to ne bi razrešilo krizu po dubini, samo malo po površini i na prvi pogled.
A sve ono što su problemi ovog društva bi ostalo netaknuto jer su duboko ukorenjeni u sistem koji ovde funkcioniše decenijama. Ko bi smeo da reformiše Službu, preseče sve veze sa tajkunima, „biznismenima“, mafijom, stranim investitorima, Kinezima, zaustavio građevinske radove bez dozvola i sumnjivim kapitalom, izborio se sa korupcijom koja je srednje ime Srbije kao države, sa medijima koji to nisu ali su njihove gazde u ozbiljnim dilovima sa još ozbiljnijim facama iz belog sveta, kako jednu devastiranu u svakom smislu zajednicu dovesti u red kada ogroman broj ljudi to i ne želi, u svakom slučaju ne na demokratski način, njima je diktatura sasvim OK.
Opšte je mesto u današnjoj Srbiji, na ulicama, po kafanama i u onim malobrojnim nezavisnim medijima da je glavni naš problem onaj lik sa Andrićevog venca i da bi njegovim uklanjanjem sa čelne pozicije u državi svanulo i ovde, konačno. To bi bilo lepo ali on je samo vrh ledenog brega. I on je samo izvršilac poslova za mafiju, strane i domaće poslovne ljude, za geostrateške interese velikih koji diktiraju tempo na svim nivoima a mali rade kako im se kaže. A Nepomenik je idealna ličnost za sve to. Da li bi neka nova vlada i predsednik mogli to da promene u neoliberalnom kapitalističkom svetu u kome živimo danas? I deci u vrtiću je jasno da je to nemoguća misija. I da li je bilo ko ovde toliko naivan da veruje da bi ovi zlikovci, napredni fašisti, mogli da odgovaraju za sva nepočinstva koja su učinili za vreme svoje vladavine, da zaglave robiju i da konačno zakon počne da važi podjednako za sve?
Njihovo je prošlo, to je izvesno, ta se kula od karata polako i sigurno ruši ali pitanje je šta posle višegodišnje najezde skakavaca ostaje i može li se popraviti ili se mora krenuti od početka, od temelja pa dokle se stigne. A za to nema vremena. Nikada u Srbiji nije postojala ozbiljna država (ne računajuć donekle jugoslovensku epizodu 1945-1990) koja bi bila na usluzi građanima, slobodna, sigurna, demokratska, gde postoji vladavina prava, poštuju se Ustav i zakoni a političari ne lažu i ne kradu kao da sutra ne postoji.
Teško da će baš sada ovako oštećena Srbija iznedriti „junake“ koji će biti spremni na sva iskušenja i žrtve za opštu korist a ne lični interes. Studenti su uradili mnogo i više nego što se od njih očekivalo, upalili su svetlo u tamnoj srpskoj noći, probudili nadu, prave tzv. Studentsku listu za izbore i sve je to super, međutim pita se onaj koji je za malo šta nadležan (a za raspisivanje izbora jeste) u njegovim, krvavim, rukama su i nož i pogača i to može da nam se sviđa ili ne sviđa, da nam se gadi i povraća zbog svakodnevnih nesuvislih obraćanja dotičnog ali tako stoje stvari. Nažalost.
Ako bi pustili mašti na volju i zamislili da On više ne stanuje na Andrićevom vencu nego, recimo, u maloj prostoriji tri sa tri u Zabeli to bi nam sigurno popravilo raspoloženje ali ne bi rešilo zapravo ništa. Duboka država je nedodirljiva i to je tužna istina, činjenica koja se ne poriče. Što ne znači da se ne treba boriti da se stanje koje nije dobro promeni na bolje i u društvu i svaki pojedinac u svom malom životu ali ne treba imati iluzija oko dometa te borbe.
Sve one šanse da ovde stvarno dođe do suštinskih promena koje bi podigle kvalitet života do nivoa razvijenih društava, zajednica i naroda, propuštene su i tu smo gde smo. Kakvi smo bolje nismo ni zaslužili. Izvinite na „rušenju Sneška“.
Piše: Dragan Karalazić