Dragi moji,
ovi ranojesenji dani su nekako baš teški za Srbiju i Srbe. U fudbalu smo prvo poniženi i obrukani od Engleza, koji su nas itekako potcenili na našoj Marakani, izvodeći praktično drugi tim u utakmici za plasman na Svetsko prvenstvo… Nije samo 0:5 bilo ono loše na tom meču… ne, tu je i napad i tuča onih koji su protiv predsednika i onih koji su mu lojalni… Javna bruka…
Zatim nas je sustigla vest o sankcijama Amerike prema našem NIS-u, koji je u ruskim rukama… Nikoga ta vest nije iznenadila, ali je izgleda, zatekla potpuno nespremnom srpsku vlast, jer nam je tek sada „glava kuće“ objasnio, šta nas zapravo čeka i kako su to Ameri i Rusi zdušno krenuli da nam unište energetiku… Ljubavni bilbordi Putinu, ali i Trampu, kojima su kićene ulice u prestonici, samo su potvrda naših zabluda i „ludila“, da nas neko voli, ako mu se divimo i navijamo za njega… Niti nas vole, niti nas mrze, baš ih briga za nas… oni gledaju svoje interese…
Na ovu rusko-američku „izdaju“, nadovezao se, do juče blizak i drag gost, brat Erdogan, turski predsednik kome je onomad Ivica pevao neku pesmicu o Osman-agi… E, upravo taj „brat Taip“, postao je, kako nas obavesti srpski predsednik, obnavljač osmanlijskog carstva, jer, „zamislite šta radi“, on naoružava srpsku južnu pokrajinu, dronovima samoubicama… Opa… Diletantski pevač u pokušaju, i njegov gazda, naručilac pesama za turskog pašu, tek sad su prozreli, ono što je odavno, svako na Balkanu, znao i video…
Da nevolje baš nikada ne idu same, pokazalo se propalim pokušajem da se u srpskom Mančesteru, na srpskom malenom Old Trafordu, pobedi Albanija, u sportu koji se zove fudbal. I šta se desilo? Pa isto ono što se desilo onomad, ne tako davno, u košarci, u Rigi, gde su nas Finci odrali, a mi posle saznali da su se i tamo neki momci, poslati od srpskih vlasti, brinuli da sve bude strogo kontrolisano… Dakle, u Leskovcu je sve bilo pod kontrolom: i publika, i selektor, i treneri, i igrači i komentatori na tv-u, ali ne i albanski igrači i njihovi na klupi… Opet poraz… I ti strogo kontrolisani gledaoci su, pred kraj povikali, onako malobrojni: “Piksi odlazi“… I eto, Piksi je ponudio ostavku, nije je dao… i otišao… po meni, prerano… Morao je da ostane do kraja… Samo, da su Albanci dali i drugi gol, pred sam kraj, siguran sam da bi se na „Dubočici“, ovi kontrolisani gledaoci zaboravili, i da bi se čulo i ono iskreno: „Vučiću odlazi…“
Kada se i u Srbiji uspostavi pravilo, da se snosi odgovornost za sve loše urađeno, da li sa izborom trenera, slika i poruka na bilbordima, pevanja na uvce, slanja nekih momaka da održavaju red i lojalnost, besmislene promene stadiona i igranja na terenu gde ni krtičnjak i krtica nije čudo… dakle, tek tada ćemo moći da kažemo, da živimo živote dostojne ljudi u 25-oj godini 21. veka…
Za kraj, neka su nam do tada, svima nama, sa srećom sankcije na uvoz nafte i novi režim uzimanja otisaka 4 prsta na svakoj granici šengenskog područja… Navikli smo mi na to, odavno.
U vezi sa tim novim pravilima na granicama EU, imam jedno pitanje i sugestiju za evropsku gospodu: da li je moguće da se Srbima uzimaju otisci od tri prsta… Bilo bi baš lepo… Toliko se trudimo da nas primite u EU, da bi mogli i da nam to učine i popuste… Umesto četiri, neka Srbi daju otiske tri prsta… Molimo Vas… Eto teme za pitanje Urzuli fon der Lajen, kada za koji dan dođe u Beograd…
Sve Vas volim i pozdravljam.