DRUŠTVO PRIJATELjA HILANDARA NA PUTU PO NEGOTINSKOJ KRAJINI
Pedesetak članova šabačkog Društva prijatelja Hilandara 19. i 20. jula posetilo je Negotinsku krajinu. Tokom dvodnevnog boravka u niziji koja se proteže između Timoka i Dunava, sve do Deli Jovana i Stola, prvo su zastali u turističkom porodičnom raju -Srebrnom jezeru. Tumani, manastir iz 14. veka desetak kulomatara udaljen od Golupca, bio im je druga odrednica. Najveća svetinja u Braničevskoj eparhiji, zadužbina kosovskog junaka Miloša Obilića, dočekala ih molitvama dva tumanska svetitelja. U „Ostrogu na Dunavu“ obasjanom suncem Šapčani su celivali ikone i kivote sa moštima isposnika Zosima Sinajita i prepodobnog Jakova, učenika episkopa Žiče svetosavske Nikolaja Velimirovića. U podne su sa vernim narodom prisustvovali liturgiji na otvorenom i pomolili se ispred hrama, a onda zapalili sveće za zdravlje i duše srodnika, odabrali suvenire i – kupovinom hleba – crkvenoj kuhinji priložili po 500 dinara.
Svetinja smeštena na levoj obali Tumanske reke, u podnožju golubačkih planina, u istorijskim spisima prvi put je pomenuta u doba sultana Murata III. Više puta je rušena i obnavljana: spaljena je u vreme Kočine krajine, 1879. oštećena u zemljotresu, a 1910. minirana zlom voljom presednika sreza. Sadašnja nevelika manastirska crkva, posvećena Sv. arhangelu Gavrilu, podignuta je 1924. godine. Istorija svedoči i da je u drugoj polovini 16. veka u njoj stvoren „Tumanski apokrifni zbornik“.
Nagli razvoj verskog turizma Tumane je stavio na listu najposećenijih manastira u Srbiji, Šapčani su iz te svetinje otišli u Negotin. Da su stigli na tromeđu Rumunije, Bugarske i Srbije podsetile ih SMS poruke sa repetitora dve susedne zemalje. Gradić u Borskom okrugu i Negotinskoj krajini, nekoliko puta manji od Šapca, iznenadio ih tradicionalnim duhom, čistoćom, zelenilom i ukupnim izgledom. Legenda kaže da je ime dobio od Negote i njegove žene Tine, oko čije kuće se formiralo prvo naselje, a prema drugom verovanju dva velikaša su – nadmećući u zidanju gradova – jedan drugom poručili: „Ja sam bolji grad načinio Nego Ti!“ U istorijskim spisima prvi put je pomenut u 16. veku, u 18. je postao važno vojno uporište, a 1833. ušao je u sastav Kneževine Srbije.
Neveliki Negotin Šapčani su upoznavali nakon smeštaja u hotelu. U šetnji gradom zastali su pred velikom fontanom u centru, na gradskoj promenadi fotografisali se pred spomenicima projektanta prvih hidroelektrana u Srbiji Đorđa Stanojevića i hajduka Veljka Petrovića, razgledali preživele stare zgrade i crkvu Svete Trojice u rekonstrukciji, bezecujući slobodnu stolicu pod tendama kafića u uličnom nizu. Sutradan su upoznali i kulturno-istorijske znamenitosti Negotina, posetili Muzej Krajine, Muzej hajduk Veljka i Mokranjčev muzej.
U rodnoj kući Stevana Stojanovića Mokranjca (1856-1914) sagledali su život i stvaralaštvo velikog kompozitora, muzičkog pedagoga, horovođe i osnivača modernog muzičkog života u Srbiji. Pred spomenikom nekadašnjeg beogradskog velikoškolca, koji je muziku studirao u Minhenu, Rimu i Lajpcigu, zastali su u dvorištu njegovog detinjstva a onda i pred dva klavira čijim zvucima je srpski nacionalni duh zauvek uveo u umetničku muziku. Među rukopisima 15 spletova pesama zasnovanih na folklornim motivima iz Srbije, Bosne, Makedonije i Bugarske sa posebnim zanimanjem razgledali su partituru Šeste rukoveti „Hajduk Veljku uzdarje“. I naravno, prisetili se da je proslavljeni šabački Hor „66 devojaka“ bio redovan učesnik manifestacije „Mokranjčevi horski dani“.
Zanimljiv i poučan bio je potom i susret sa Veljkom Petrovićem (1780-1813), Zmajem od Krajine. U muzeju koji nosi ime hajduka iz čete Stanoja Glavaša prošetali su kroz 19. vek i u „šetnji“ prvo su zastali u predačkom kućnom ognjištu. Na sredini odžaklije, svetinje svake porodice, u prostoru koji je služio za pripremanje hrane i zagrevanje kuće, videli su verige sa bakračem ispod koga je vatra stalno gorela a dim odvođen kroz levkasti odvodnik. Razgledali su i brojne upotrebne „hajdučke“ predmete, koji pričaju o junaku Prvog srpskog ustanka koji se istakao u bici na Varvarinu i kao krajinski vojvoda upućen da utvrdi Negotin. Istorija kaže da je grad opkopao jarkom i podigao kule, a pred onom nazvanom „Baba Finka“ zastali su i Šapčani. Punih 20 dana u leto 1813. tri hiljade Srba borilo se protiv 16.000 Turaka, a Veljko ih sokolio sve dok ga topovska kugla nije pogodila u grudi. A u svesti potomaka, i danas odjekuje njegov uzvik: „Glavu dajem, Krajinu ne dajem!“
Čuli su Šapčani i jedinstvenu ljubavnu priču koju je hajduk Veljko ispisao sa petnaestogodišnjom Stanom Pještić, Čučuk Stanom, koja se u sedlu držala kao muškarac a u predahu borbi u kuli „Baba Finka“ dvorila čoveka sa kojim je ušla u legendu. Senima Veljka Petrovića, koga je Vuk Karadžić uporedio sa Ahilom, nekoliko Hilandaraca iz Šapca poklonilo se i kraj hrama Rođenja presvete Bogorodice gde je pre 223 godine i sahranjen. Grob mu je obeležen sa spoljašnje strane oltara svetinje poznate i kao „Hajduk Veljkova crkva“. Reč je o jednobrodnoj građevini, najstarijoj u Negotinu, koja je kao kulturno dobro od velikog značaja pod zaštitom države i u koju je u detinjstvu i prvim godinama stvaralaštva dolazio Mokranjac. Na njenoj apsidi zapisani su stihovi Sime Milutinovića Sarajlije, a ispod njih su dva badema koji šumore i posetioce podsećaju na pesmu 6. rukoveti „Raslo mi je badem drvo …“.
Iz crkvene porte, u kojoj je osim hajduk Veljkovog groba jedinstveni lapidarijum nadgrobnih spomenika iz 18. i 19. veka, Šapčani su otišli u Bukovo. Od Negotina do te svetinje na Bratujevačkoj kosi, udaljene samo 4 km, pratila ih kiša. Uz dobovanje kišnih kapi, u manastirskoj priprati su čuli da je manastir ime pozajmio od bukovih šuma ili od ptice „buk“. Istorija pak svedoči da je jednobrodna crkva bez kupole, izgrađena od tesanog kamena i posvećena svetitelju Nikolaju Mirlikijskom, zapaljena 1813. i da ju je knez Miloš 1837. obnovio i poklonio zvona. Bukovo je potom dobilo dva konaka i pripratu, a pred Drugi svetski rat podignut je zvonik kvadratne osnove koji je sastavni deo ulaza u manastir. U manastirskom kompleksu je i izvor, Bogorodičin životvorni istočnik, a istorija književnosti otkriva da je Svetolik Ranković tu napisao roman „Porušeni ideali“.
Nakon paljenja sveća i kupovine suvenira i bukovačkog vina ovenčanog nagradama, Šapčani su se uputili u Rajačke pivnice. Selo Rajac, 22 km udaljeno od Negotina, poznato je po vinskim podrumima. Danas je popularno turističko odredište koje čine dve celine: Selo, sa četiri male, i sezonsko naselje Pivnice u kojem se prerađuje grožđe i čuvaju vino i rakija. Na levoj obali Timoka, u starom srpskom naselju na 80 m nadmorske visine, uzgaja se vinova loza a nakon berbe grožđe stiže u pivničku burad i grla posetilaca. Više vrsta rajačkog tečnog zlata 20. jula isprobali su i Šapčani, pre no što su se uputili u Šabac.
Živana Vojinović