Praznici naši nasušni

Rijaliti Srbija

Vrlo je verovatno da Srbi (ipak) nisu izmislili praznike ali da su možda i najveći poštovaoci ili tačnije je reći ljubitelji istih tu nema dileme. Svi narodi širom planete Zemlje slave koješta, od starih, paganskih, praznika do modernih nastalih pre stotinjak godina, ali što Srbi vole praznike to je čudo jedno. Kada bi mogli da spoje sve praznike i državne i one običajne a da sve ostale dane između izostave bili bi najsrećniji. Tek nakon Drugog svetskog rata se ozbiljno i u svakom domu slavi zvanična Nova godina ali je zadržana i tzv. Srpska nova godina jer nezajažljiva potreba prosečnog Srbina za praznovanjem učinila je da on slavi dve „nove“ godine, jednu kao i sav normalan svet a drugu prema kalendaru po kojem Srpska pravoslavna crkva iz nekog razlogai dalje računa vreme pa se još naziva i „pravoslavnom novom godinom“ iako to većina pravoslavnih naroda ne čini, što će reći da normalni ljudi iako pravoslavci znaju kojeg datuma pada ta novogodišnja noć i dan posle za razliku od nas koji po svoj prilici nismo baš u vinklu. Ali tu se strast za praznicima kod Srba ne završava, naprotiv tu tek počinje ludilo. Stiže Božić (opet po starom kalendaru!?) i sve što uz taj verski praznik ide a tu spada gomiletina ića i pića a o duhovnoj dimenziji tog praznika ogromna većina naroda pojma nema. Nekada davno je možda i bilo nečeg uzvišenog u toj svetkovini koja slavi rođenje sina Božijeg i bla, bla, bla, ali danas je to još jedna loša predstava pijanstva i kiča sa pevanjem i pucanjem. A to koliko Srbi vole da pucaju na slavljima je posebna, tužna, priča. Kada je trebalo da brane otadžbinu, domovinu ili kako god u kojoj žive razbežali su se kud koji mili moji ali se kurče po običaju tamo gde ne treba. Nismo se pošteno ni otreznili od silnih „zimskih“ žurki u slavu svetaca „čuvara naših domova“ a evo stiže nam i Uskrs. Čast izuzecima ali jedino što je ostalo kao neka tradicija u srpskim porodicama od tog „najsrećnijeg hrišćanskog praznika“ je farbanje jaja. Sve ostalo, osim kod ortodoksnih vernika, nema nikakve veze ni sa hrišćanstvom ni sa bilo čime što je smisleno a što se može čuti u porukama visokih crkvenih velikodostojnika koje kao papagaji ponavljaju sveke godine a to su mir, solidarnost, ljubav… Da, kako da ne. Krkanje i opijanje su jedini razlog da se ovde taj dan obeleži, nedostojno dakako. Ko će se još baviti suštinom u ova jebena vremena. I nismo ni sva uskršnja jaja polupali a dolazi nam 1. maj, Praznik rada. U onoj, socijalističkoj, državi Jugoslaviji to je bio značajan datum jer je radnička klasa formalno bila na vlasti ali smo i taj praznik obesmislili spajanjem neradnih dana, roštiljanjem i ispijanjem mlakog piva negde u prirodi i to je ostalo i do današnjih dana. Skoro da niko ovde više ne zna i ne mari nimalo za to šta taj datum zaista znači i šta predstavlja. Koliko je truda, znoja i krvi uloženo u toj borbi za bolji i pravedniji svet, za radnička ali i ljudska prava, protiv eksploatacije a za slobodu i život. Da Praznik rada ne pada u maju mesecu kada je lepo vreme i sve što uz to ide verovatno ga ne bismo ni obeležavali jer ne ide da „uranak“ bude u decembru, recimo, na minusu i sa snegom i ledom. Prvomajski uranak je kao koka-kola – ono pravo! U stvari bio bi još pravije kada bi se tog dana desio – ustanak!!! Znajući nas kakvi smo (a nismo nikakvi) mrka kapa. U onoj, mrskoj, Jugoslaviji imali smo i najvažniji praznik – Dan Republike koji je padao 29.novembra taman kao uvertira za predstojeće, već pomenute, fešte. Oni najveštiji su skoro pa uspevali da neradne (a plaćene) dane koje su ovom prazniku pripadale spoje sa „katoličkim“  Božićem i Novom godinom pa onda sve tako redno. Od kada živimo (hm, živimo) u Republici Srbiji, u demokratiji i kapitalizmu ovaj divni praznik je izbačen iz upotrebe a pojavili su se neki novi praznici za koje malo ko zna kojeg se datuma obeležavaju i šta predstavljaju ali ako zahvataju po koji neradni dan-dva onda davaj, što je džaba i Bogu je drago. Kad smo već kod Boga ili bilo koga ili čega u šta bilo ko u ovoj zemlji veruje evo preporuke za molitvu građana i građanki pokornih : praznike naše nasušne daj nam danas i vo vjeki vjekova. Amen.

Dragan Karalazić

Exit mobile version