Često, kad zapadnemo u mentalni čorsokak, kad počnemo mirno da posmatramo kako se sve oko nas ruši i propada jer nemamo hrabrosti da “zlu stanemo na rep” tešimo se floskulom “Šabac je oduvek imao dušu”. Međutim, mnogi ne shvataju da tu dušu čine njegovi ljudi, ali i kulturne institucije koje oblikuju identitet grada. Među njima je, eto, i Šabačko pozorište. I dok bi u normalnim okolnostima oktobar donosio nove premijere i festivalske večeri, ove godine scena je prazna, a grad je tih.
Sve je počelo, kažu zaposleni, kada je vršiteljka dužnosti direktorke, koja se inače u rad pozorišta ništa ne razume, odlučila da, iz samo njoj znanih razloga, promeni sistematizaciju, ukine neka radna mesta, otpusti organizatorku programa i u celini preuredi rad kolektiva. Formalno gledano, procedure možda postoje, ali su, prema svedočanstvima ansambla i sindikata, sprovedene bez transparentnosti i dijaloga. Rezultat? Glumci i tehničari, većinski deo kolektiva, su se našli na udaru, a predstave su stavljene „na čekanje”.
Ne radi se ovde samo o papiru i pravilnicima. Radi se o tišini koja je obavila zgradu pozorišta. Radi se o velikom broju Šapčana koji su navikli da u pozorištu nađu inspiraciju, smeh, suze i razmišljanje, sada ostavljeni pred praznom scenom. Glumci su protestovali, održali štrajk, skup „Pozorište o koncu” koji je privukao pažnju kulturne javnosti. Ali dokle? Dok se birokratske odluke ne susretnu sa zdravim razumom, scena ostaje prazna.
Nažalost, “zdravog razuma” u gradu Jevrema, Luke, Vinavera i naših potomaka više nema. Nekadašnja vršiteljka dužnosti direktorke je u međuvremenu, dizanjem ruku nerazumnih odbornika, postala direktorka koja je letnju pauzu u pozorištu koristila za obilaske ekskluzivnih butika i probanje skupocenih haljina kao i za učešće na stranačkim skupovima umesto da pronađe način da sa kolektivom nađe zajednički jezik i normalizuje stanje u ovoj kulturnoj ustanovi, što se od nje očekuje. I što je njena obaveza.

Međutim, Aleksandra Delić nikako da ukapira da se nalazi na čelu jedne od najstarijih kulturnih ustanova u zemlji, što je odlika svih naprednjačkih, Ćaci, direktora, pa se tako Šabačko pozorište, već mesecima nalazi u dubokoj krizi. Repertoar je praktično zaustavljen, festival „Pozorišno proleće” otkazan, a zaposleni i deo umetničkog ansambla, većinski deo kolektiva, javno protestuju zbog odluka rukovodstva koje smatraju nezakonitim i štetnim po rad pozorišta. Što je inače tačno.
I, umesto da se pridržava poslovice “Ruka ruku mije…”, dragocene narodne mudrosti koja opisuje važnost međusobne pomoći, solidarnosti i čuvanja časti, Aleksandra Delić se odlučila za onu, primereniju njenom mentalitetu i mentalitetu stranke koja ju je “obradovala” ovim funkcijom, “Sila Boga ne moli”, zaboravljajući da postoji i drugi deo ove poslovice, “Bog silu ne voli”!
Zato će, kad sve ovo prođe, a proći će jer sve prolazi, i, “ničija do zore nije gorela” ova “Nesrećnica”, da, baš to je ona, ostati upisana na stranicama bogate šabačke kulturne istorije kao “zlo koje se rečima opisati ne može”! Možda joj to u ovom trenutku i nije važno jer je “Besna i nesvesna” ali doći će vreme kada će je neko, jednog dana, upitati: “Bako, bako, jesili to bila ti”? I gledaće je pravo u oči.
Pozorište je oduvek bilo simbol Šapca. Danas, prazne scene, tišina!
Gradske vlasti, kao osnivač pozorišta, do sada nisu javno saopštile jasne korake za razrešenje situacije, niti je poznato da li će doći do smene rukovodstva ili obnove redovnog rada.
Nažalost, ni građani se nisu “proslavili”! Pre neki dan Zbor građana se “busa u grudi” kao je sto dana blokirao raskrsnicu ali o “blokadi” Šabačkog pozorišta ni reči. Da li to navodi na pomisao da su gradska vlast i građani saučesnici u “ubijanju” institucije koja postoji od 1840. godine? Zaključite sami! O opoziciji ne treba trošiti reči!
Neka pamet i razum pobede!
Da mislite a ne da verujete”
Šabačko pozorište nije samo ustanova; ono je simbol kolektivne kulture i građanske svesti. Kada kultura utihne, glas grada slabi. A kada institucije prestanu da funkcionišu zbog samovolje pojedinaca, plaća ceh i umetnost i zajednica.
Koliko još meseci ili godina mora da prođe dok se pozorište ne vrati životu? Dok se predstave ne vrate na scenu, a publika ne vrati na svoja mesta? Odgovor ne leži samo u pravilnicima ili odlukama uprave, leži u svesti o vrednosti kulture kao temelja svakog grada.
Šabac zaslužuje više od tišine. Pozorište zaslužuje da govori.
Ivan Kovačević