Podrška bližnjih ključna je za uspeh u svakom poslu

Ana Vuković, najbolji strelac u istoriji OKK Šabac

Klenje je, prema rečima Ane Vuković Vučke, najkošarkaškije selo u Srbiji, a za to je svakako zaslužna i ona sama. Sa svega 13 godina, posle jedne utakmice u Badovincima, na poziv Milana Vuletića, priključuje se OKK Šabac, gde ostaje pune dve decenije, do marta ove godine, a poslednje četiri godine, uporedo sa igračkom karijerom, obavlja i administrativne poslove u klubu. Dve godine putuje na treninge, tri puta nedeljno, zajedno sa Ljubicom Čarkić i Ivanom Arnautović iz Badovinaca, a potom se seli u Šabac. Uporedo sa aktivnom sportskom karijerom, završava srednju poljoprivrednu školu- smer prehrambeni tehničar, a potom Višu vaspitačku školu.

Zahvaljujući prikupljenoj građi, novinskim člancima koje je brižljivo skupljala njena porodica, Momčilo Ivanović u svojoj knjizi „Ženska košarka u Šapcu“ beleži podatak da je za 20 godina igranja, Vukovićeva rekorder po broju seniorskih sezona- 14, broju odigranih utakmica- 307 i broju postignutih koševa- 4.099. U anketi lista „Glas Podrinja“ četiri puta je ponela titulu najbolje košarkašice- 2003, 2005, 2009 i 2010. godine. Prva je na listi najefikasnijih igračica u nastupima za klubove iz Šapca od 1977. do 2015. godine.

-Rođena sam i odrasla u Klenju, a od 1997. do marta ove godine igram u OKK Šabac. Već 20 godina u kontinuitetu treniram svakodnevno, igram utakmice vikendom, sa pauzom tokom jula i avgusta. Prve dve godine su obeležila naporna putovanja i usklađivanje treninga i školskih obaveza. Kasnije, preselila sam se u Šabac, što je imalo svoje prednosti i mane. U početku sam češće odlazila kući u rodno selo, a vremenom, zbog obaveza, ti odlasci su se proredili i nekako sam se osamostalila i navikla na život u Šapcu- kaže Vukovićeva, praktično od osnivanja u matičnom klubu.

Prisećajući se početaka, navodi da je nastavnik fizičkog njih nekoliko iz odeljenja odveo na utakmicu u Badovincima, gde je zapazio trener Milan Vuletić i usledio je poziv da se priključi OKK Šabac. Otišla je nekoliko puta na treninge sa drugaricom iz Badovinaca i vrlo brzo zavolela košarku, nakon čega rezultati nisu izostali, a za dve decenije, ni vrhunski profesionalni dometi. U sećanju joj je ostala sezona 2010/11, kada je sa ekipom izborila plasman u Prvu žensku ligu Srbije.

-Kako su se nizale godine i sportski uspesi, čuvala sam sve isečke iz lokalnih novina koji su ih zabeležili, da bih imala uspomenu na te dane kada odem u sportsku penziju. To je bilo od velike pomoći i autoru knjige objavljene 2015. godine „Ženska košarka u Šapcu“, Momčilu Ivanoviću. On je izračunao da sam sa 14 sezona, zaključno sa 2015. godinom, najbolji strelac u istoriji kluba, od 1997. do 2015. godine- ističe ona, dodajući da je klub napustila samo jednom, na mesec dana, kao pozajmljena igračica albanskoj ekipi Fljamurtari u Valoni.

-Baš pred izlazak te knjige, 2015. godine, mesec dana sam provela u Albaniji. Tamo sam otišla na poziv Milana Dabovića, oca Ane i Milice, naših poznatih košarkašica, i vratila se posle mesec dana, kada samo izborili titulu prvaka. To je jedini put da sam napustila klub. Sa ove vremenske distance, ne mogu da kažem da nisam imala želju da odem u neki drugi, inostrani klub, ali su me strah i svest o tome da ženska košarka nigde nije na ceni, pokolebali. Znala sam da su mi u klubu uvek vrata otvorena i to mi nije bila prepreka, ali sam čak i za vreme kratkog, iako prijatnog boravka u Albaniji, osećala želju da se što pre vratim- priznaje Vukovićeva, koja već šesnaest godina živi u Šapcu, a loptu je definitivno ostavila po strani, prepuštajući parket mlađima od sebe, što ne znači da i dalje ne navija verno za svoj klub.

Sa pozicije publike, podvlači, teže joj je da kontroliše emocije kada utakmica ne ide u željenom smeru, jer kao igrač nije imala vremena za nerviranje.

-Naravno da nije isto kada gledaš utakmicu i kada igraš. Ni u jednom slučaju nije svejedno, ali priznajem da sam se kao mlađa više nervirala u igri. Međutim, i kada neka od nas pogreši, nema vremena za kajanje, već smo tu da jedna drugu podržimo, svesne cilja koji imamo onog trenutka kada zakoračimo na teren. Sada, kada sam u sportskoj penziji, ne odričem se aktivnog treniranja. To je u mojoj prirodi i tako će biti dok mi to obaveze budu dozvoljavale- navodi ona.

Tokom aktivnog bavljenja sportom, nije bilo vremena za posao izvan košarke, jer bi jedno od to dvoje moralo da trpi. U klubu je poslednje četiri godine angažovana na administrativnim poslovima, ali ne isključuje mogućnost pronalaska radnog mesta izvan sporta.

-Da sam ostala u Bogatiću, verovatno ne bih tako odlučno krenula u bavljenje košarkom. Uslovi za bavljenje sportom u selu postoje, čak su i svojevremeno bile sekcije, ali dece je, nažalost, sve manje. Neminovno je da u gradu ima više mogućnosti, pa je tako malo mladih u selima, devojaka iz moje generacije i mlađih, koje su se odlučile da ostanu u selu. One koje su ostale, formirale su porodice, ali mnogo njih je otišlo u Beograd ili neke veće sredine- priča i smatra da svako treba da donese odluku o tome gde će živeti, u skladu sa svojim željama i mogućnostima.

Ona je u Šapcu stekla prijatelje među brojnim sportistima i sportistkinjama, a kontakte sa svojim rodnim mestom održava koliko može.

-Deca imaju više mogućnosti u gradu. Svi smo različiti, zavisi ko šta želi. Mislim da je bolje da se čovek oproba izvan svog mesta, a lako ćemo se vratiti u svoj zavičaj. S druge strane, ako je nečije opredeljenje sport, bitan faktor su i finansije i koliko su roditelji spremni da podnesu teret putovanja dece na treninge, troškove goriva, članarine, jer deca, nažalost, nemaju priliku da treniraju u svojim mestima. Roditelji zaista moraju dobro da se potrude ako su van grada da bi svoje dete usmerili na sport. Meni podrška nije manjkala i imala sam tu olakšavajuću okolnost da me porodica maksimalno podržavala u svemu- podvlači, dodajući da je i sama, tokom svih ovih godina, bila spremna na brojna odricanja, te da za nju nisu postojali praznici, niti odmori, u vreme kada je trebalo trenirati ili igrati utakmice.

U Šapcu živi sa četiri godine mlađom sestrom, zaposlenom u jednoj privatnoj poliklinici. Roditeljima nije svejedno što su obe ćerke napustile porodični dom, ali su se vremenom navikli na činjenicu da su se bolje snašle u gradskom okruženju. Bez obzira na to, udaljenost od Šapca do Klenja nije nepremostiva, te su, ističe, uvek tu jedni za druge kad je potrebno, a zahvaljujući prednosti koju pružaju moderne tehnologije, u svakodnevnom su kontaktu.

D.Dimitrijević

Exit mobile version