Skoro sam siguran da svi volimo negde da putujemo, možda samo u različitim periodima svojih života. Putovanja nas odmaraju i uzdižu. Dugo ih pamtimo. Naknadno, nekom ih tako rado i zadovoljno opisujemo.
Davnih godina bio sam na turističkom putovanju koje je sadržalo posetu Berlinu i šetnju čuvenom avenijom “Pod lipama”, verovatno najpoznatijom ulicom ovoga grada. Opuštena šetnja vodi od Gradske palate do Brandenburške kapije, povezujući brojne znamenitosti. Prijala mi je za kraj već napornog i žurnog, planiranog obilaska.
Mnogo sam maštao o putovanjima, putovao koliko sam mogao i posle tih nezaboravnih turističkih dana opet bio u Šapcu, gradu čiji drvoredi nisu toliko poznati, ali postoje i naši su. Sa njima, mi smo pravi, valjani građani sveta, tako sam se ja barem tada osećao i time ponosio.
Uvek sam se iskreno radovao novom sađenju drvoreda. A onda, desi se da nekog jutra prođem pored vandalski polomljenih slabašnih stabala, brižljivo sađenih prethodnih dana i podržanih snopom letvica. Verovatno su ih slomili neki mladi ljudi, srednjoškolci. Nikada to lomljenje nisam mogao da razumem. Nikada. I tu ne mora biti kraj, neko ih ponovo posadi i neko drugi, ponekad, ponovo polomi.
Priča koja baš mnogo, mnogo boli.
Pre par dana zaustavio me školski drug. Pokazuje mi gimnazijsku
sliku, na kojoj smo nas nekoliko sa profesorom istorije i latinskog jezika. Stojimo zajedno, pored tek zasađenog drveta, u jednoj od šabačkih ulica. Tu smo sa ašovima i lopatama u rukama, ili blago naslonjeni na njih. Akcijaši su se tada prijavljivali dobrovoljno i nije postojala nikakva obećana nagrada. Radili smo to iz ubeđenja i ličnog zadovoljstva.
Ne verujem da je iko od nas ikada razumeo vandalsko lomljenje nekog tek posađenog drveta. Niti oprostio onima koji su ga polomili.
Vratimo to što se dešavalo u Šapcu pre pedeset godina.
Predlažem da svako odeljenje maturanata pokloni našem gradu svoje drvo, koje će zasaditi na mestu predviđenom prostornim planom grada, i uz potrebnu stručnu pomoć. Dajmo prirodi mali deo onoga što smo od nje dobili.