Na obodu šume Šicare kod Klenka, kraj Spomen obeležja stradalim srpskim rodoljubima iz Šapca i podrinskih mesta, u nedelju 22. marta, održana je komemorativna svečanost povodom 86. godišnjice streljanja zatočenika šabačkog(ih) logora u Drugom svetskom ratu, zarobljenih partizana i drugih rodoljuba, ponajviše nedužnih talaca (u skladu sa sprovođenjem Hitlerove naredbe 100 Srba za jednog ubijenog Nemca) od nemačkih okupatora.
Ovde su ih dovodili iz šabačkog(ih) logora i streljali, njih više od 1.300. U jami pored Spomen obeležja – 930, a preostale nedaleko odatle, na stratištima duž puta koji obodom Šicare vodi prema Grabovcima.
Streljana su obavljena početkom 1942. godine. Pre toga nemački okupatori su zatočenike trećeg logora smrti u Srbiji (posle Banjice i Sajmišta u Beogradu i Crvenog krsta u Nišu) streljali takoreći u centru Šapcu, u Benskoj bari, tada nenaseljenom području grada koje je često bilo po vodom. Pošto su u Šapcu, prvo tihi, a posle sve glasniji znaci pobune građanstva uznemirili okupatora, streljanja je počeo da obavlja kraj šume Šicare preko Save. U ranu zoru zatvorenike su kamionima prebacivali do već iskopanih jama i odmah streljali.
Među streljanima, baš 22. marta 1942. godine, našao se i mladić Dušan Višinski iz sela Ravnaja u delu Podrinja poznatom kao Rađevina. Uhapšen je i u logor sproveden kao talac i sproveden sa drugim zatočenicima u Šicaru na streljanje. Tako je, u prvim danima mladosti, okrutno lišen života,
Prilikom eshumacije žrtava fašističkog terora u Šicari, pose rata, u džepu njegovog kaputa pronađeno je pismo – pesma, koju je u noć pred smrt, mastiljavom olovkom na komadu papira napisao majci.
„Sijaj sunce, pusti svoje zrake,
Ovde leži jedinac u majke.
Zbogom majko, zbogom mili svete
Zbogom sejo, naš proljetni cvete.
Srce mi je htelo mlado pući.
Što se više vratiti neću kući.
Oj, braćane, moje sunce jarko
Ti i seja pazite na moju majku.
Jedinca je svoga izgubila,
Bledo lice nije poljubila.
Majko moja budi uma mirna
Nisi sama izgubila sina.
Mnoge majke gorke suze rone,
Izgubile mnoge sinke svoje.
Moga groba niko znati neće.
To je bilo kada vene cveće.
Pozdravlja svu svoju familiju
i moju staru ojađenu majku,
njen nesrećni jedinac, Dušan
Sećajte se drugovi mene,
U moje majke srce vene.
Sada ostaje sama u kući
Ko otesano drvo u šumi.
D.Filipović


