Od odsustva ljudskosti do (odsustva) radnih prava

„Triptih o radnicima“

Predstava „Triptih o radnicama“, rađena po tekstovima Sare Radojković, Strahinje Madžarevića i Tijane Grumić, u režiji Juga Đorđevića, Gradskog pozorišta Čačak, izvedena je u nedelju, drugog dana 15.Pozorišne revije u Šabačkom pozorištu.

Na sceni je gomila odbačene garderobe, koja u svakom trenutku ima svoju upotrebnu vrednost, ali zapravo simbolizuje produženu ruku destruktivnih okolnosti i mentaliteta.

Prva od tri priče („Neidentifikovane“) govori o dva čoveka, mladom Italijanu i njegovom starijem sunarodniku, koji se upoznaju u teškim životnim okolnostima, gde vremešniji čovek gubi ženu i ćerku u požaru u fabrici tekstila, a mlađem je prvi zadatak po dolasku u Ameriku, gde se to dogodilo, da pomogne u sahranjivanju tela čiji se tačan broj i ne zna. Dok se suočava sa negiranjem sopstvene sudbine i činjenice da je ostao bez dva najdraža bića, priča došljaku o svom životu, upozorava ga na moguća iskušenja i na neki način predstavlja projekciju njegove moguće budućnosti. Jer, na kraju, svi žele lepu budućnost, s tom namerom odlaze, ali ona retko koga dočeka. Tu je i devojka kojoj mladić piše u nadi da će ga čekati, nesiguran da li da je dovede ili joj se vrati.

Druga priča, „Krokodil“, otkriva čoveka, „zapadnjaka“, koji zarad napredovanja u firmi mora da dođe do majice „limited edition“ , pa stupa u kontakt sa ženom iz fabrike u Bangladešu koja mu obećava majicu, ako zauzvrat zaposli njenog sina. Suočen sa pritiskom sopstvene žene i pretnjom da će ga ostaviti, čovek je uključuje u pregovore, sve je dogovoreno, ali požar je, zbog nehumanih uslova rada, progutao i fabriku i ženu koja mu je obećala majicu, zajedno sa mnogim drugim zaposlenima. Uprkos tome, čovek ne odustaje i traži od ljudi koji su se zatekli na licu mesta da mu ipak pronađu majicu i pošalju je, ne pokazujući nikakvu empatiju.

Treća, „Nikada nisam videla zvezde“, ilustruje rad na farmi, gde svinje govore jezikom ljudi i odslikavaju mučne okolnosti u kojima žene rade, ali i one same među sobom o tome tiho komentarišu. Međutim, prihvataju da nose muški donji veš, da ih dezinfikuju raznim sredstvima nepoznatog sastava na ulasku u fabriku, da im zbog toga koža puca, a kosu moraju da skraćuju, da imaju zdravstvene probleme…. Televizijska ekipa dolaze da to ovekoveči, u marketinške svrhe, te okom kamere bivaju zabeležene samo idilične slike i „zdravo“ poslovno okruženje. U međuvremenu, radnice odluče da se pobune protiv neljudskog tretmana za minimalnu platu, te ih zbog toga nadležni zaključaju u podrum i zaborave na njih. Od isparenja, u prostoriji bez prozora, zaboravljene, umiru, a i taj slučaj se, kao i mnogi slični njemu, zataškava. Tako je u fabrici u SAD po svakom ljudskom životu isplaćeno 75 dolara odštete, a ovde izostaje bilo kakva odgovornost nadležnih.

Na kraju, direktor „spušta zavesu“ rečima: „Posebno smo ponosni na naše radnike“. Gorak ukus, gorka slika globalno rasprostranjenog poništavanja vrednosti pojedinačnog ljudskog života, nestanaka elementarnih ljudskih, a tek radnih prava i gubljenja granice i svesti o normalnom i nenormalnom. Kako kaže jedna radnica: „Da ne radim ja za tu platu, radio bi neko drugi“. Ipak, u momentu otrežnjenja konstatuje: „Kad nas vide kako izgledamo, ljudi se uplaše, gledaju nas kao da imamo lepru“. Na kraju, radnice, pobunjene napola, dobijaju samo smrt. Ćutanje bi ih zadržalo u istoj poziciji, a upornost do kraja možda donela promenu. Ili bar život kao takav. Tu ili na nekom drugom mestu. Bar bi imale šansu da, umesto mračnog podruma, kako je rekla svinja ljudskim jezikom: „Nekad vide zvezde“.

U predstavi igraju: Aleksandar Đinđić, nagrađen za glumačko ostvarenje na Festivalu „Joakim Vujić“, Bratislav Janković, Ivana Terzić i Una Đelošević. Na istom festivalu, Đorđeviću je uručena specijalnu nagrada za režiju.

D.Dimitrijević

Exit mobile version