U SUSRET NOVOJ SAMOSTALNOJ IZLOŽBI SLOBODANKE RAKIĆ ŠEFER
Slobodanka Rakić Šefer (1953), dobitnica najprestižnijeg priznanja u srpskoj kulturi -Vukove nagrade za 2020. godinu – i prvi šabački magistar slikarstva, 22. aprila predstavlja se likovnoj publici izložbom „Kad topčiderski platan otvori svoje dveri”. U Galeriji Zavoda za proučavanje kulturnog razvitka u Beogradu, instituciji koja se diči najstarijom vinovom lozom kao simbolom grada, 15 ulja na platnu svog novog ciklusa posvetila je prizorima ispred i oko Beograđanina koji pamti vreme izgradnje konaka kneza Miloša i ljubiteljima pravog slikarstva predstavlja ih baš na Dan planete Zemlje. Ciklus je rađen od 2022. godine, a umetnicu samosvojne likovne inspiracije, rođenu u mačvanskom selu Duvaništu, na početku razgovora pitamo:
„Kako je impozantni i listopadni dvestogodišnjak sa Topčidera postao slikarska inspiracija”?
– Za vreme prisilnog eksperimenta oko virusa korone, sređujući svoju bogatu arhivu, naišla sam na fotografije iz različitih delova grada koje su mi probudile upomene na proživljene trenutke. Topčiderski platan me posebno raznežio, jer sam se u parku kod Miloševog konaka uvek osećala opušteno a ispunjeno. Ranije sam često dolazila u taj park jer me je platan prizivao. Bio je za mene Božje čudo, posebna starina, biće koje pamti, sačekuje i pozdravlja goste, turiste, strance, đačke ekskurzije, mladence koji se venčavaju u obližnjoj crkvi Sv. Petra i Pavla, slučajne prolaznike. Bio je dom za ptice koje se radosno šepure na njegovim granama, za vrapce i gugutke, golubove i senice, za veverice i domaće životinje koje se opušteno odmaraju oko njegvog stabla. Bio je spomenik i svedok važnih događaja iz 19. veka, jer se u njegovoj blizini stvarala istorija Beograda. Najstariji je živi Beograđanin, i pamti sve što je zapisano!
KAD TOPČIDERSKI PLATAN OTVORI SVOJE DVERI sve slike su ulja na platnu,veličine oko 60×80 ili 65×100 cm, rađene u periodu od 2022. do 2025. god. i sve su prizori ispred ili oko platana a ispred Miloševog konaka
– To dugovečno drvo, i danas omiljeno u mnogim metropoloma, pružalo je hlad polaznicima Aristotelove i Platonove filozofske škole. Ima ga u kineskoj poeziji i Ciceronovom dijalogu „De Oratore”, deo je i književne priče Platonovog „Fedara”, a u našoj umetnosti je zaboravljenо. Da li je baš zbog umetničkog zaborava platan na Topčideru postao „junak” Vašeg štafelaja i novog slikarskog ciklusa?
– Upravo. Naši umetnici su zaćutali, kao da im je neko zabranio da se bave Topčiderskim parkom i njegovim simbolima. Kroz Beograd su prošli i u njemu živeli mnogi poznati jugoslovenski pisci i pesnici a niko mu nije posvetio priču, esej, pesmu, poemu, roman. Nijedan muzičar nije mu komponovao kompoziciju. Ne znam ni reditelja koji je snimio film o platanu, niti scenaristu koji je obradio ovaj bogati deo prostora. Jedino ga Peđa Milosavljević slikao po narudžbini Ministarstva inostranih poslova, za poklone stranim političarima koji su posećivali našu zemlju. Peđa je slikao i konak kneginje Ljubice, Kalemegdan, Dubrovnik, naše manastire i stari most u Mostaru, a platan mu je bio prepoznatljiv znak ispred Miloševog konaka.
– Neobjašnjivo je da od toliko hiljada umetnika, koji su za ova dva veka živeli u Beogradu, niko nije dobio priziv da se njemu posveti! Da razgovara sa njim, da sanja, priseća se, zamišlja i razmišlja, da mašta i razmaštava njegovu prošlost, sadašnjost i budućnost. Čudno mi je to, jer je platan lep, njegovo stablo je čudesno, a ako makar i kratko boravite ispod njegove krošnje i dugačkih debelih grana osetićete božansku energiju i tihi šapat uspomena. Pitala sam se gde je nestala umetnička radoznalost, gde se izgubila umetnička mašta, pa sam sebi rekla: „E, pa Slobodanka, ako već niko nije, moraš ti da započneš živi dijalog sa platanom. Imaš svoje uspomene, imaš znanje, imaš iskustvo, imaš želju, imaš sve što treba, pa – kreni!”
– Tako je, a ta slika je još u mome ateljeu. Ciklus posvećen platanu začeo se pre četiri godine, neposredno posle korone. Priznajem, bilo je vrlo zahtevno, jer jedna slika – veličine 60 x 80 cm – tražila je tri nedelje rada i dosta materijala, koji sam, srećom, imala. A onda su počele da se rađaju nove ideje i ja sam znala da sam na dobrom putu. Kada sam uradila nekoliko slika pozvala sam Zavod za proučavanje kulturnog razvitka i pitala da li bi prihvatili moj mali projekat „Topčiderski platan”. Odmah su pristali i dali mi još jedan razlog da nastavim da razvijam nove slike. U junu 2024. godine, međutim, obavestili su me da im je galerija neupotrebljiva jer prokišnjava! Nakratko sam se razočarala, ali sam poverovala da je to sa nekim većim razlogom i potpuno se smirila. Gledala sam ptice na obližnjem boru i divila se čarobnim bojama prkosa u mojim žardinjerama, a na štafelaju je bio moj deseti platan. Iako sam uveliko uronila u istinski dijalog sa ovom starinom, sliku sam skinula sa štafelaja i tužno je odložila iza vrata.
– Baš tako. Tamo sam otišla iz znatiželje a vratila sam se sa čudesnom energijom da konačno započnem pejzaže. Tada nisam znala ni da li to umem da radim, jer me klasični pejzaž nije interesovao. Dva meseca sam analizirala lavande, čitala o njima, gledala filmove, crtala i zapisivala skice, i tek onda počela da radim. I, verujte mi na reč, u svojoj decenijskoj praksi ništa mi nije bilo lakše, lepše, brže i jednostavnije od lavandi. Nizale su se slike jedna za drugom, prepune mašte i doživljaja, i za samo godinu dana uradila sam čak 35 ulja. Tako sam kao u transu ostvarila samostalnu izložbu u Domu vojske 2025. godine, a u toku izložbe došli su Dragana Martinović i Dejan Zagorac i obavestili me da je galerija u Zavodu za proučavanje kulturnog razvitka renovirana i da mogu da nastavim svoj likovni dijalog sa platanom. Eto, da njihova galerija nije prokišnjavala ja bih i preko leta nastavila rad na platanu i nikad ne bih otišla u Tamnjanicu, ne bih videla prekrasna brda lavandi, ne bih uradila one slike na koje sam vrlo ponosna, i ne bih ostvarila lepu izložbu koja mi je vrlo draga.
– Gospod je udesio da se odmaknem od lavandi i završim ono što sam započela nekoliko godina ranije, vratio me na započeti zadatak. Po završenoj izložbi „Kroz lavande Tamnjanice” nastavila sam sa idejama koje su me čekale pa sada imam 15 slika većeg formata koje čekaju publiku. Svojom novom izložbom želim da povežem kulturno nasleđe sa savremenom umetnošću, a platan u Topčideru je sa svojom bogatom istorijom i neobičnom lepotom idealan za to. Zato sam novi ciklus slika i nazvala „Kad topčiderski platan otvori svoje dveri”. Moja ideja je da Topčiderski platan, posađen oko 1830. godine, kao živi spomenik i „zeleni hram” postane centralni simbol grada. Vidite, dok zgrade i spomenici propadaju i svakodnevno se ruše, platan raste i obnavlja se. Prva je tačka susreta i ulaz, kapija za istorijski i emotivni prostor Topčidera, a njegove grane su – dveri. On je portal naše istorije, a Milošev konak iza njega dodatno opravdava moj naziv. Volim arhaičnu reč „dveri”, jer podseća na oltarske dveri. S obzirom na to da se nalazi ispred Miloševog konaka i da je svedok istorije, on i u mom naslovu ima ulogu čuvara i(li) hrama prirode.
– Činim to jer Beograd ima sve manje zelenila, a sve više betona. Zato sam u centar svog novog slikarskog ciklusa opravdano i hrabro stavila to moćno belo drvo, i obogatila ga svakojakim životinjama: svrakama, golubovima, gugutkama, vrapcima, vevericama, ježevima, macama i kucama, koje tom džinu daju ljudsku toplinu i čine ga bliskim svakom čoveku. Prizori sa životinjicama u njegovim granama svaku sliku oblikuju i čine je nadrealnom i bajkovitom u isto vreme. Za mene je platan institucija i mi konačno treba da se probudimo, jer on nije samo izletište nego i duhovno središte Beograda. Treba da pođemo njemu u susret, prođemo kroz njegove „dveri” i ponovo se povežemo sa onim što je trajno i vredno. I inače volim priču o platanu ispred Miloševog konaka u Topčiderskom parku, jer je on zbir svačijih uspomena, duhovni i fizički hram, naša vekovna vertikala koja nas povezuje sa Gospodom. A ko to shvati, olakšaće sebi život u ovom vremenu. Verujem da će moje slike sa Topčiderskim platanom naći put do srca ljudi, jer moja umetnost slavi život, prirodu i naše duhovne korene.
Živana Vojinović
