Zapisi iz pomračenog grada
Zvanično, Centar za društvenu stabilnost je prošle nedelje organizovao, po prvi put, skup protiv blokada i nasilja u Šapcu. Nezvanično to je učinila Srpska napredna stranka jer ova grupacija (CZDS) nema svoje predstavnke u gradu Jevrema, Luke, Vinavera i naših potomaka. Mesto okupljanja bilo je u pešačkoj zoni Jevremove ulice, ispred Gradske uprave, a „kordinatori“ skupa bili su istaknuti lokalni funkcioneri: Blaža Knežević, Aleksandar Peranović, Aljoša Garibović i drugi koji su trčkarali unaokolo dočekujući organizovane grupe, fotografisali ih (iz nekog razloga!?) i raspoređivali na, verovatno, unapred određena mesta.
Okupila se te nedelje baš šarenolika grupa ljudi. Narodski rečeno bilo je tu „svega i svačega“: direktora javnih preduzeća, njihovih bliskih saradnika i radnika tih preduzeća, (poželjno je bilo sa porodicom) simpatizera Srpske napredne stranke, penzionera, funkcionera sportskih klubova, pripadnika nacionalnih manjina, brojnih, nepoznatih, nabildovanih momaka ali i državljana Kine i Bangaladeša koji su, takođe, na skup dovedeni organizovano.
Čovek ima prirodnu sklonost da veruje u silu. Ona deluje ubedljivo, opipljivo, ostavlja utisak da se sve može rešiti brzinom mača ili brojnošću vojske. Ali istorija nas neprestano podseća da sila nije nepobediva.
Dovoljno je setiti se Termopila. Persijski kralj Kserks poveo je ogromnu vojsku na Grčku, uveren da će brojnost sama po sebi slomiti otpor. Sa druge strane, jedan spartanski kralj Leonid, sa tek tri stotine vojnika, stao je na tesnac koji je povezao mitologiju i stvarnost. Njihov otpor nije zaustavio persijsku vojsku, ali je promenio tok istorije. Upravo ta žrtva postala je simbol da je ideja, ljubav prema slobodi, jača od gole sile. Persijsko carstvo je na kraju poraženo, a grčki gradovi, države, sačuvali su svoju nezavisnost.
Slične pouke vidimo i u novijoj istoriji. Ni Hitlerova sila nije mogla uništiti otpor naroda Evrope, ni kolonijalne sile nisu zauvek zadržale svoje imperije. Ono što se stiče nasiljem, uvek se ruši u trenutku kada više nema straha.
Zato i danas, u vremenu kada se čini da brojke, vojske i novac odlučuju o svemu, nije suvišno podsetiti: sila jeste brza, ali kratkog daha. Pobede koje traju nastaju iz pravde, ideala i zajedničkih uverenja. Leonidovi vojnici nisu preživeli Termopile, ali njihova ideja i danas inspiriše svet. A to je dokaz da sila ne pobeđuje uvek, ali ideja često uvek preživi silu.
Gospodar Jevrem Obrenović je, svojevremeno, tako uredio ulice da se one skoro sve seku pod pravim uglom pa je masi ljudi sa transparentom „Šabac protiv blokada“ bilo svejedno kojom ulicom će šetati. Recimo, bilo je sasvim logično da iz Jevremove skrenu u ulicu Laze Lazarevića, potom Ulicom Đačkog bataljona i Cara Dušana da uđu u Bensku Baru pa kroz Karađorđevu da se vrate na početnu poziciju. Jer, moglo se primetiti, „antiblokaderi“ nisu baš raspoloženi za neka duža šetanja.

Međutim, organizatori su hteli da demonstriraju silu i odlučili su se da skrenu u ulicu Stojana Novakovića pa kroz ulicu Koste Abraševića da stignu do raskrsnice kod Biblioteke Šabačke. Očekujući valjda da će policija rasterati nekoliko stotina građana, koji se na tom mestu okupljaju već mesecima, i da će oni na taj način, „slavodobitno“, proći tom raskrsnicom. Ali, prevarili su se.
Posmatrajući ovaj događaj, iz neposredne blizine, setio sam se Termopila. Naravno, Šabac nije antička Grčka, a raskrsnica kod Biblioteke nije uska klisura između mora i stene. Ali sličnost postoji: tamo gde brojnost deluje nepobedivo, pojavi se grupa ljudi koja pokaže da nije sve u sili.
Svaka epoha ima svoje Termopile. Jednom je to bio tesnac u Grčkoj, gde je šačica Spartanaca ustala protiv najveće vojske tog doba. Drugi put, vekovima kasnije, to su bili otpori u okupiranim zemljama Evrope. A prošle nedelje to je bila jedna raskrsnica u Šapcu.
Na tom mestu, kod Biblioteke šabačke, okupilo se više od 4.000 članova Srpske napredne stranke, odlučnih da silom broja „pokažu moć“. Sa druge strane, već deseti mesec, grupa građana uporno protestuje, braneći raskrsnicu kao prostor simboličke slobode. I, suprotno očekivanjima mnogih, oni su uspeli da odbrane taj prostor i spreče prolazak mnogo brojnije grupe.
Istorija nam govori da sila često deluje kao da je nepobediva, ali samo dok ne naiđe na odlučnost i veru u pravdu.
Četiri hiljade članova Srpske napredne stranke krenulo je da pokaže svoju moć. Sa druge strane, tri stotine građana koji već deset meseci protestuju, upornih i odlučnih. Po svim računicama, ishod je trebalo da bude jednostran. Ali nije bio. Građani su odbranili raskrsnicu.

To je lekcija koju često zaboravljamo u Srbiji: sila nije dovoljna. Ni brojnost, ni partijska disciplina, ni strah. Ono što ostaje je vera ljudi da brane nešto svoje, nešto što smatraju pravednim.
Šabačka raskrsnica postala je tako „simbol“. Ne zato što je to najvažnije mesto u Srbiji, već zato što pokazuje kako jedna mala grupa građana može da pokaže zube sistemu koji se oslanja na brojnost i disciplinu. To je podsetnik da demokratija nije apstraktna reč, već upornost u konkretnom prostoru i vremenu.
Građani Šapca, braneći jednu običnu raskrsnicu, pokazali su da nije brojnost ono što odlučuje, već odlučnost i uverenje da se za slobodu vredi boriti.
Sila ume da uplaši, ali ne i da uveri. Ona može da natera ljude da koračaju, ali ne i da veruju. U tome je njena najveća slabost. Ono što je u Šapcu viđeno nije samo lokalni sukob već podsetnik da je demokratija živa samo onda kada građani pokazuju spremnost da je brane, bez obzira na to koliko brojčano mali bili.
Svaka sila, koliko god izgledala moćno, uvek je prolazna. Ono što ostaje je sećanje na ljude koji su imali hrabrosti da stanu na put. Zato je raskrsnica u Šapcu više od ulice, ona je novi dokaz da sila ne pobeđuje uvek.
Sila će možda ponekad pobediti, ali ne uvek. A onda, u trenutku kad izgleda nepobedivo, pojavi se jedna raskrsnica i podseti nas da istorija ne pripada brojnijima, već upornijima.
Snaga i moć oduvek su fascinirale čoveka. Istorija je prepuna primera osvajača, kraljeva i vojskovođa koji su pokušavali da nametnu vlast silom. Od Rimskog carstva, koje je vladalo gvozdenom disciplinom, do modernih totalitarnih režima dvadesetog veka, sila se često pojavljivala kao jedino sredstvo vladavine. Ipak, baš ta istorija svedoči da nijedna sila nije večna. Ono što se stiče strahom, gubi se istom brzinom kada strah iščezne.
Filozofi su još u antici postavljali pitanje: šta je jače – sila ili pravda? Sokrat je smatrao da je nepravda u suštini samoobmana, jer onaj ko vlada silom zapravo robuje sopstvenoj neumerenosti. Aristotel je učio da je zajednica moguća tek kada je zasnovana na vrlini i zakonu, a ne na goloj moći. U novijoj filozofiji, Hana Arent je oštro razlikovala moć od nasilja: moć izvire iz dogovora, zajedništva i legitimiteta, dok je nasilje uvek znak slabosti, jer svedoči da argumenata više nema.
Primeri iz istorije to jasno potvrđuju. Veliki osvajači poput Aleksandra Makedonskog ili Napoleona stvorili su carstva koja su trajala samo nekoliko decenija, jer su bila građena silom i ratovima. S druge strane, ideje koje su osvajale razum i srca ljudi, poput hrišćanske poruke o ljubavi prema bližnjem, ili pak demokratskih ideala jednakosti, traju vekovima i oblikovale su čitave civilizacije.

I u svakodnevnom životu, sila pokazuje svoju ograničenost. Roditelj koji vaspitava dete isključivo kažnjavanjem i pretnjama gubi njegov autoritet; učitelj koji nastavu zasniva na strahu umesto na znatiželji ne stvara znanje, već otpor. Čak i u međuljudskim odnosima, sila može doneti kratkoročnu pobedu, ali retko i iskreno poverenje ili poštovanje.
Istorija i filozofija nas, dakle, podsećaju da je istinska pobeda ona koja se zasniva na uverenju, dijalogu i zajedničkim vrednostima. Sila može da osvoji teritoriju, ali ne i slobodu misli; može da slomi otpor, ali ne i da stvori vernost.
Zato je možda najvažnija lekcija koju nam prošlost ostavlja da ono što traje nije ono što je stvoreno mačem, već ono što je utemeljeno na pravdi, idejama i poverenju. Jer sila, koliko god izgledala moćno, ne pobeđuje uvek.
Ivan Kovačević