Ničije dete

Pitaju me da li znam čije je to dete! Ne znam.

Kažu nečije. Da li to znači da postoji i dete koje je ničije?

Dopisuje se majka sa razrednim starešinom, porukama. Očekuje da se on bori za svoje učenike, koji su oličeni u njenom sinu. Kaže, fali mu samo pet ocena da bude odličan, a inače je dobar i lepo vaspitan. Razredni da urgira za četiri ocene, a petu će popraviti odeljenjsko veće.

Pogrešno! Roditelji nečije dece ne dopisuju se sa razrednim starešinom. Njihove metode su diskretnije i elegantnije. Pa i uspešnije. Majka ničijeg deteta se dopisivala i nije uspela. Vredi li ipak i dalje pokušavati? Ko vam garantuje neuspeh? Iako u opisanom slučaju surovi razredni starešina ne samo da nije hteo da se potrudi da to dobro i lepo vaspitano dete bude odlično, već je pronašao, uvidom u dnevnik, da mu ne nedostaje samo pet ocena, nego nekakvih devet. Verujem da bi kod tog gospodina tako prošlo i nečije dete. Ipak se mnogi sa pravom pitaju da li baš uvek i kod svih urgencije ne uspevaju. Davno sam dane pred kraj školske godine nazvao mađioničarskim.

A ničija deca, i čiji se roditelji ne dopisuju sa razrednim starešinom, u velikom broju završavaju škole i fakultete sa najboljim ocenama. I u rekordnom roku. Potom kupuju avionske karte u jednom smeru, odlazeći iz  zemlje u kojoj su ničiji.

Može li bolje?

Exit mobile version