Nešto sasvim drugo

Verujem kako ima puno naših mladih ljudi koji bi u boljem i neotuđenom okruženju bili srećniji. U ponuđenom ambijentu nerealno je očekivati zadovoljnu i srećnu omladinu. Mladi žele nešto sasvim drugo, ispravnije i lepše. A o tome šta im nudimo, niko istinski ne brine. Previše je šunda, kockarnica, kriminala, nepravde i još mnogo toga što nije za pohvalu. Roditelji, naravno i prirodno, uvek najviše vole svoju decu. To nije uvek dovoljno za obostranu sreću. Pravdajući se poslom i borbom za goli opstanak, ne čujemo svoju decu, ne stižemo da im kažemo tih toliko potrebnih par reči podrške ili pomirenja. Roditeljstvo je veština za koju mnogi nisu urođeno talentovani. A oni koji bi ih u to morali uputiti, čija je to obaveza, ne postoje, to ne čine, ili čine samo prividno. Mnogi prosvetni radnici posvećeno i puno bave se svojom profesijom. Ali, projektovano pogrešno. Više nametnutom administrativnom i formalnom, nego suštinskom ulogom škole. Npr. držimo dopunske časove nezainteresovanim  učenicima, a  one najbolje najčešće zapostavljamo. Vaspitnu ulogu škole i zajedništvo svih njenih aktera da i ne pominjemo. Međusobno nerazumevanje, nesaradnja i otuđenje su dominantni i sveprisutni.  Oni na vrhu, koji su plaćeni da projektuju školovano i građansko društvo, većinom i mnogo više brinu o svojim, potpuno ličnim problemima i interesima, nego o institucijama đaka, roditelja i pogaženim prosvetnim radnicima. Ni o bilo kome ili čemu drugom. Mnogo je važnije i lakše, korisnije, graditi neki most, put ili stadion, nego stvarati druželjubive, samomisleće, obrazovane i slobodne ljude. Sve nas je to pritislo, učini se da nam je nebo nepovratno palo.

Ipak sam optimista, želim da verujem u snagu moguće promisli.

Želim da verujem u zdravu snagu dijalektike, po kojoj borbe suprotnosti neumitno rađaju nova promišljanja i nova rešenja. I toliko potrebno da prati bolja rešenja i stvara bolje društvo, volite se, ljudi!

 

Volite se, ljudi!

Kako vratiti taj osmeh na lice, koji smo oduvek voleli, i čini se trenutno donekle izgubili. Njega ne donose baš izvesno, ni uvek, sve novotarije ovoga sveta, zlato i avioni, nekad ga možda pre donosi ono besplatno, najjednostavnije, oduvek  u nama, obična reč, toplina i ljudskost.

Sećam se, davne 1966. godine snimljena je jugoslovenska televizijska serija  “Volite se ljudi”, našeg humoriste i pisca Vase Popovića (1923 -2007.), u kojoj su igrali Danilo Bata Stojković, Mija Aleksić,  Neda Spasojević, Bora Todorović i drugi velikani našeg glumišta.

Moguće li je?

Exit mobile version