Nasilje nad ženama: moramo da podignemo svoj glas

Valentina Panić, student fakulteta Političkih nauka, član Gradskog odbora Srbija Centra u Šapcu

 Pre desetak dana, 25. novembra obeležen je Međunarodni dan sprečavanja rodno – zasnovanog nasilja. Društvene mreže bile su pune objava i toplih reči podrške i ohrabrenja mnogima koji su doživeli ili neprekidno doživljavaju nasilje. Ulaskom u digitalni prostor velikog spektra informacija, prosečan građanin svoje aktivno delovanje o ozbiljnim društvenim temama svodi na klik mišem, lajka, ili dislajka. Time je stekao utisak da je nešto učinio za društvo i izneo stav. Delovanje korisnika mreže je time zadovoljilo osnovni uslov, pročitao sam, primio k znanju i reagovao u prostoru moje sobe. To delovanje nije i ne sme biti dovoljno, kada je NASILJE u pitanju. U društvu se ,,živa reč“ ne čuje dovoljno glasno, dovoljno jako i dovoljno daleko. Ne postoji javni institucionalni uticaj ili sistematski plan za suzbijanje, sprečavanje i iskorenjivanja nasilja.

Ne samo što društvo „ne čuje“ mnogo veći problem je što u Srbiji postoji skoro potpuna institucionalna „gluvoća“. Potrebno je da svi, kao narod, nacija, društvo, kao ljudi, malo više svoje pažnje preusmerimo na ovaj globalni problem od kojeg, nažalost, pati i naša država. S obzirom na noviju istoriju Srbije, koja je velikim delom bila i nasilnička i teška, odnegovan je narativ i ponašanje koje podržava nasilje kao model ponašanja (jer, uvek može gore, ili ćuti i trpi).

Do 13. novembra 2023. godine u Republici Srbiji ubijeno je 27 žena.

I jedna prebijena je previše. Te žene su bile nečije majke, ćerke, bake…

Zbog ovog duboko uznemiravajućeg podatka i kao krajnje tačke nasilje nad ženama, svi moramo da podignemo svoj glas. Država i društvo ne smeju da dozvole da se nijedna, jedina žena oseća ugroženo samo zato što je žena, ili što je rekla svoje mišljenje ili što prosto ima otpor prema onom što nije ispravno.

Nijedna žrtva nasilja, ne sme da ćuti. One moraju da se osećaju sigurno i bezbedno i zaštićeno kada prijave nasilje i nasilnika. Državni imperativ je prijava nasilja, bez straha od osude, nerazumevanja i neobavljenog posla nadležnih institucija. Sve gore navedeno je teška posledica nedovoljne edukacije i informisanja.

Zašto je to tako? Pravo je pitanje za nadležne. Nažalost oni na ta pitanja, zahteve, molbe ne odgovaraju. To za njih nije politički interes.

Kome se obratiti kada oni čiji posao jeste zaštita SVIH građana uporno odbijaju da čuju vapaje jednog dela društva?

Kako se usuditi i prijaviti nasilje kada ne znaš da li će neko da se pobrine za tvoju bezbednost?

Država možda može da ignoriše žrtve, ali sve nas koji dižemo glas, NE MOŽE! Ukoliko svi mi zastanemo na trenutak i zapitamo se da li je normalno da se naše majke, bake, sestre, prijateljice i komšinice plaše za svoju bezbednost ili su nekad doživele nasilje koje nisu smele da prijave. Ako se zajedno, u jednom glasu obratimo nadležnim institucijama i zahtevamo mere i odgovore godinama unazad tražene, postajemo veliki kao društvo. Možemo i moramo da se složimo, jer u tome leži naša snaga za rešenje svih problema.

Nasilje nad ženama nije problem žena. Problem je društva. Problem je celog sveta. Niste same, vaši glasovi čuće se još glasnije!

Exit mobile version