Prilog Zapisima iz pomračenog grada
Kako je to lepo pisao i opisao Radomir Konstantinović palanački duh je skoro pa besmrtan. Može povremeno da bude manje vidljiv i prisutan, pritaji se, čeka, vreba priliku i onda se pojavi kao ponornica pa se brže-bolje pretvori u reku koja plavi sve pred sobom. To se dogodilo i istorijskom Šapcu, nekada prvom u mnogo čemu dobrom i lepom među srbijanskim varošima.
Nekada su ovde živeli ljudi različitih vera i nacionalnosti, bili u prvom redu građani pa sve ostalo, dobre komšije i prijatelji i to je „gradu kraj Save“ donelo slavu i prepoznatljivost ne samo u okviru Srbije već i šire, u Evropi su ga prozvali „Mali Pariz“ što samo po sebi puno znači (tačnije-značilo je i ne samo po čuvenim kafanama i noćnom životu) njegovim žiteljima i na šta su mogli da budu ponosni sve dok su još bili koliko-toliko normalni.
Heroj u ratovima u prvoj polovini 20-og veka u drugoj polovini postao je industrijski i kulturni centar u onoj „velikoj“ Jugoslaviji a tu je uvek bila (i za divno čudo još uvek je) plodna Mačva. Mnogi znameniti ljudi su rođeni u ovom gradu koji je baš zbog njih a i zbog toga što je često bio „antiprotivan“, što je kao brod koji plovi uzvodno i uprkos nepovoljnim vremenskim okolnostima, talasima i virovima stizao do cilja postao simbol „nepokorenog grada“.
Čak je i nakon naprednjačke okupacije cele Srbije, koja traje li traje (a počela je pre 13 godina), ostao „ostrvo slobode“ još punih 7 godina. A onda su „varvari“ nahrupili u našu malu zajednicu i razrušili i pokvarili skoro sve na šta su u svom naprednom a zapravo skroz nazadnom pohodu naišli. Nesposobni a pokvareni do srži ta družina preobučenih radikala uz pomoć „domaćih izdajnika“, petokolonaša i baraba probudila je ono najgore u domicilnom stanovništvu, palanački duh je izašao iz boce i grad Jevrema, Luke, Vinavera i svih časnih ljudi koje je iznedrio prekrila je tama i tišina kao i jeza dolaskom još jedne zime našeg nezadovoljstva.
Najsmešnije je što likove koji upravljaju gradom (Pajić&Pajić) poslednjih godina ne može očima da vidi ni njihov šef, nekrunisani kralj Srbije Oskar Prvi Nenadjebivi, toliko su loši, uvek spremni da sve upropaste iako se za malo šta pitaju jer lokalne poslove vode krimosi koji su njih doveli na vlast, oni su tu za paradu, odluke se donose na drugom mestu, od komunalnih pitanja do kulturne politike gde je upravo kultura bila ogledalo ovog grada i njegovih stanovnika.
Za direktorku Šabačkog pozorišta postavljena je osoba koja je za vreme Slobodana Miloševića, prethodnog diktatora, verno služila tadašnjem zlikovačkom režimu kao novinar a onda je samo malo promenila dress cod i lepo se uklopila u fašističko-radikalsku ekipu najgorih i sada sprovodi teror u jednoj instituciji koja je uvek bila ponos i dika Šapca i njegovih građana.
U Beogradu u Narodnom pozorištu nacista Bokan vedri i oblači a u šabačkom teatru to isto pokušava i gospođa čije ime i prezima nećemo pominjati iz estetskih i ekoloških razloga. A onaj društveni sloj grada koji je oduvek sklon tračarenju, prigovaranju („svi su isti“), ogovaranju, mrsomuđenju i korupciji u manjem ili većem obimu jedva je dočekao dolazak okupatora koji tako mnogo liče na njih i koji mogu njihove do tada jadne živote da pretvore u bajku za odrasle.
Tako su te sitne duše dobile poslove, izmišljena radna mesta, nameštenja na funkcije koje nisu mogli ni u svojim najluđim snovima da zamisle, privilegije i nekažnjivost za svoja nedela. I onda su tako ucenjeni uz veliki broj onih koji raspolažu koeficijentom inteligencija ravnom broju cipela napravili većinu koja je na izborima izabrala zlo, naravno da se krađa i prekrađa tokom izbornog procesa podrazumevala, a ona druga „većina“, oni kao neutralni što gledaju samo svoja posla i politika ih ne interesuje sve do trenutka kada se i njima napredna, bahata, bagra ne usere u život, ta tiha većina je bečila očima u neverici ali bez adekvatne reakcije.
Skoro 20 godina 21-og veka Šabac je ličio na sebe iz najboljih dana, postao je lider među evropskim gradovima slične veličine, bio je otvoren grad za sve ljude sa svih strana sveta, grad kulture i umetnosti i biznisa čak i onog poštenog i sporta naravno i onda…
Ako se kao neočekivana sila koja se pojavljuje iznenada i rešava stvar uskoro na horizontu ne ukažu „isterivači duhova“ (ma ko to bili a najbolje je da to budu Studenti) mrka kapa da će se dobre stvari dešavati u budućnosti u „našem malom mistu“. Ali, hajde da prvo preturimo preko glave sve ove praznike pred nama pa da u Novoj godini možda nešto i učinimo, da pobedimo do sada nepobedivog neprijatelja i vratimo se na pravi put, kao grad kao ljudi koji imaju, valjda, i neku obavezu prema svojim slavnim i ostalim precima ali i prema, nadamo se, još slavnijim potomcima.
Da Palanka, palanka ili „palanka“ ne bude ni naša ni njihova sudbina.


