Na sceni se ne daje koliko misliš da je dovoljno, već sve od sebe

Prvak Šabačkog pozorišta u penziji Mladen Ognjanović za „Podrinske“

Da pravi glumac u penziju odlazi samo „na papiru“ dokaz je i prvak Šabačkog pozorišta Mladen Ognjanović. Nepune tri godine penzionerske dane provodi radno, putujući i istražujući Srbiju, gostuje po školama u udaljenim varošicama i donosi radost i osmehe na brojna dečija lica. Ni njegova pasionirana ljubav prema četvorotočkašima nije nepoznanica, pa je tako nedavno bio u Lazarevcu na skupu japanskih automobila i kao pravi zaljubljenik uživao u njihovoj lepoti i zvuku motora. Posle više od pola veka karijere, uloge na „daskama koje život znače“ mere se stotinama, a pređeni kilometri su nemerljivi, uvek provedeni u traganju za skrivenim lepotama u prirodi, ljudima i njihovom doživljaju pozorišne umetnosti kojoj se potpuno predao.

Sa majkom Zagorkom na sceni
Iz predstave Rozenkranc i Gildesten…

-Za dve i po godine, koliko sam u penziji, odigrao sam 270 finih predstavica, malih dramskih formi, za decu, ali i odrasle, imam dve monodrame i interaktivnu predstavu za decu. Interesantno je to da odlazim u nepristupačne i manje poznate krajeve Srbije, gde nemaju priliku da odu u pozorište, pogledaju dečiju predstavu i nasmeju se. Mlada glumica Vanja Popović koja radi sa mnom može da potvrdi da je otići među tu decu neponovljivo iskustvo, ali iziskuje mnogo vremena i napornog rada. Ustati u jedan noću, krenuti u dva, pa ići u Vladičin Han, voziti blizu 420 kilometara, stići u osam, početi predstavu našminkan, spreman, pa napraviti pauzu deset minuta, zatim nastupati od devet, deset, pa od jedanaest sati… Neko će reći da je neizvodljivo, ali otvoreni su mi pozivi da ponovo dođem. Na sceni se ne daje koliko misliš da je dovoljno. Perfekcija ne postoji, ali daješ sve od sebe, iako si umoran, iako je minus 15 stepeni, iako misliš kako ćeš sledećih pet kilometara preći do sledećeg isturenog odeljenja, a da ne zakasniš, našminkan, sa „stomakom“, perikom, opterećen mislima da li će zbog poledice auto skrenuti s puta… Ozbiljne su to stvari, ali nije mi teško- kaže Ognjanović, priznajući da mu je mesto oduvek bilo na „daskama koje život znače“.

Automobili druga ljubav

Kao član Tuning kluba Šabac, posećuje slične skupove u Srbiji i regionu, a bio je i organizator prvog šabačkog Tuning show-a održanog u junu u našem gradu.

-Vozim „japanca“ i nedavno sam bio u Lazarevcu na skupu japanskih automobila, dok su moji mladi drugari iz kluba otišli u Čačak. U Lazarevcu sam video te opasne japanske mašine, njih zovu „testere“ ili „pile“, neverovatne zujalice. Bilo je nekih osamdesetak auta i proveo sam dan sa divnim ljudima koje sam tamo upoznao. To su istinski zaljubljenici, sjajni ljudi, majstori, pametni, školovani, koji svojim radom uspevaju da sebi priušte zadovoljstvo. Nemaju ni bogatu tetku, ni tatu u Americi, nego sami uprljaju ruke i uče školu, daju ispite, ili rade. Bili su nam prijatelji iz Hrvatske, Bosne, Salcburga, Budimpešte i iskoristio sam priliku da ih pozovem da iduće godine u junu dođu kod nas i budu gosti na Starom gradu, tom najlepšem prostoru u celoj Srbiji. Svi su obećali da će doći i meni je srce puno. Jednostavno, tu sam pronašao sebe, mada i dalje radim svoj posao- kaže Ognjanović.

Mada je otac, maestralni Aleksandar Ognjanović, bio protiv toga, jer ga je i Mladenova sestra, Ognjanka, prevarila, te je umesto medicine upisala akademiju, na kraju je prihvatio ono što je već bilo zapisano u genima. Suočen sa teretom slave poznatih i uspešnih roditelja, uložio je mnogo veći napor da pokaže sopstveni kvalitet i vrednost.

-Tako je bilo dok nisam dobio prvu glumačku nagradu, na jednim od susreta „Ljubiša Jovanović“, za vreme velike Jugoslavije. Podelio sam je sa Radom Šerbedžijom- on je dobio za ulogu „Oslobođenje Skoplja“, a ja nagradu „Ljubiša Jovanović“ za najboljeg mladog glumca. Do tada je bilo „ovo je Acin i Zagin sin“, a onda je usledio preokret. Kad smo igrali „Gimnastiku za dva cvancika“ u Beogradskom dramskom, dok je on još bio aktivan i reditelj, dočekao me na vratima, upoznao sa kolegama iz pozorišta i rekao: „Ovo je moj sin“. Prvi put u životu srce mi je bilo ogromno, jer je prestala ljutnja zbog mog izbora i počeo je polako da prihvata tu ideju. Posle predstave, sećam se, kum Đuza Stojiljković mu je prišao i rekao: „Bogami, Aco, ovaj mali ima sve šanse da te nadmaši“. Šala, naravno, ali srce mi je neizmerno bilo puno i to je stvarno bila jedna od antologijskih predstava ovog pozorišta- seća se Ognjanović i evocira uspomene na trenutke kada se okušavao u nekim drugim formama, izvan reflektora pozorišne scene.

-Dobijao sam pozive od kućnog prijatelja, pokojnog Slobe Stojanovića, da snimam „Otpisane“. To je podrazumevalo često i besmisleno čekanje koje me nerviralo, pa sam jednostavno ustajao i odlazio, dok su pojedinci dolazili, nosili na ražnju prase. Ja sam van te priče, a i ne mogu da kažem da imam neko lepo iskustvo. Sve što sam radio u ono doba bilo je korektno, profesionalno, dobro, međutim, uvek se desi da druga strana ne poštuje potpisani ugovor, tako da su mnogi projekti naknadno morali da se „iseku“, jer se priča iz epizode u epizodu nastavljala, a mene nije bilo. Nisam želeo da snimam, dok mi ne plate ono što mi duguju, a drugima su imali da plaćaju reprize- priznaje, uz uzdah olakšanja što je to za njega sada daleka prošlost i konstataciju da je toga bilo „od kad je sveta i veka“.

Uvek je, smatra, postojao neko ko se favorizovao i pitao za sve, dok su ostali samo ćutali, strepeli i molili se da završe posao do kraja. Stalno se, dodaje, provlačilo pitanje odnosa prema glumcima iz provincije, istovremeno negirajući postojanje tog pojma u tom obliku i izražavajući duboko uverenje da provincija postoji samo u glavama ljudi i tvrdeći da Šabac, sa kulturnim institucijama kakve ima, ne može da bude provincija ni u kom kontekstu.

Za više od pola veka karijere, odgovor na pitanje koja mu je uloga najdraža nemoguće je dati i ravan je pitanju majci koje dete najviše voli. Sve su mu drage- i one koje je loše, i one koje je dobro uradio, za koje je nagrađivan, jer ništa što se uradi ne može biti „par ekselans“. U sećanju mu je ostala uloga paža u predstavi „Fuente ovehuna“ španskog pisca Lope De Vega i u režiji oca Aleksandra Ognjanovića koju je tumačio kao petogodišnjak. Sa 11 godina, u predstavi „Mrak na vrhu stepenica“, zagrebačkog reditelja Jerkovića, zaigrao je glavnu ulogu sa majkom, prvakinjom Zagorkom Isaković. Dok je išao u školu, dva puta godišnje, bio je zauzet radom u pozorištu, što nije uticalo na ocene i uspeh, a i, iskren je, gledali su mu malo kroz prste. Imao je čast i privilegiju da upozna sjajne ljude i reditelje i gleda Blaženku Katalinić, Borisa Kovača, Zagu Isaković u mnoge druge, kao i kako otac Aleksandar Ognjanović, poznat po tome da je stvorio novi izraz teatra- pozorište varijetetskog, brodvejskog tipa, pravi antologijske predstave.

Danas, međutim, tržište je malo, a glumaca previše, jer je hiperprodukcija škola tog profila.

-Ne dezavuišem to, ne negiram talenat, mogućnost da se razvijaju kao svi mi, ali pomalo neki crvić sumnje radi u pogledu toga da li su neki od njih zaista talentovani. Hajde da pođemo od toga da su svi zasluženo dobili diplomu. Neka mi ne zamere mladi glumci, roditelji koji su odvajali od hleba da bi ih školovali, znam mnoge od njih koji mogu da rade taj posao i mnoge za koje bi bilo dobro da su prihvatili neki drugi posao, ali nažalost, situacija je takva kakva je. Velika je produkcija na godišnjem nivou, a gde su ti mladi  ljudi, da li snimaju samo reklame, na koji način dolaze do posla…? Vrlo je teško, imamo i taj zakon o zabrani zapošljavanja, ali godine idu. Kada će igrati svoj repertoar? Ne mogu biti Romeo i Julija sa 50 godina. Tu nešto mora da se promeni- podvlači, a na pitanje da li je njegov politički angažman pokušaj da tim promenama doprinese, otvoreno govori o podršci aktuelnoj republičkoj vlasti.

Emocije u Žitorađi

-U Žitorađi sam doživeo nešto što nikad nisam, lepa nova škola, te okice, ta neverica, da su stigla dva smešna glumca, dva klovna, to vitlanje, taj stampedo. Nije ih bilo mnogo, 45- 50 dece u isturenom odeljenju. Predstava je interaktivna, a zove se  „Hoću nešto da te pitam“. Kada smo sve završili, nismo mogli da krenemo nazad i razdvojimo se od te dece. Sva sreća, na toj maloj trodnevnoj turneji po Pčinjskom okrugu, to nam je bila poslednja predstava. Izlazimo napolje, sedamo u kola, čeka nas 400 kilometara do Šapca, srce zaigra, Vanja pusti suzu, umalo i ja. Stajali su na prozorima i gledali nas kako odlazimo, potom istrčali pred školu, došli do auta, morali smo da izađemo. Držali su nas za ruku i molili da ne idemo. Svi planovi padaju u vodu, emocije i adrenalin čine svoje i ostajemo da njima još malo, da se uz kafu i sok malo družimo- prepričava neponovljivo iskustvo u Žitorađi.

Partija remija 2004.

-Ne krijem da sam potpisao pristupnicu Srpskoj naprednoj stranci. To je moje uverenje i hoću promene. Učestvovao sam i u martovskim demonstracijama na ulici, bio sam uhapšen sa pokojnim glumcem Mišom Žutićem koji je vodio Vidovdanski sabor u vreme kada je uhapšen Vuk Drašković i ne bežim od toga. Aleksandar Vučić je doživeo nekakvu katarzu. Ne mogu da kažem da je sve savršeno, jer u svakom žitu ima kukolja. Meni je uzeo od penzije, uzeo je svakom, ali ne mogu da zaboravim da je 60 posto najnižih penzija ostalo netaknuto. Moja najveća zamerka je: Šta je sa ovima koji su u ime demokratije pokrali sve živo, zatvorili i porušili ono što je vredno, ostavili ljude na ulicama? Imamo li mi sudstvo, ima li pravde za te ljude? Kritikovaću, ali ću da dam podršku, bar ja koji sam dve i po godine na putu. Vidim da se radi i gradi, ali mi smo nestrpljivi. Ne može sve preko noći. Znam da ljudi teško žive, ali mi smo nasledili nešto što moramo da vraćamo. Lako je uzeti kredit kao u banci, a da li ću imati da vratim? Vrlo mu dajem podršku, ali ne isključujem ni kritiku, već sam realan. Da li sam ja zbog podrške toj politici ameba, bolesnik, praistorijsko biće, bot, kreten, budala, nepismen? Mene boli to što čitam po društvenim mrežama, ne oglašavam se na tu temu, mada pobesnim, dođe mi da opsujem. Posebno me uvredilo kada su u jednoj televizijskoj emisiji rekli da sam „dao veru za večeru“ i da sam se prodao. Ja imam svoje ime i karijeru, uverenja koja nisu na prodaju, dinar jedan nisam ni od koga uzeo, niti bih. Moje opredeljenje je moj lični izbor- zaključuje Ognjanović, dodajući da ogromnu zahvalnost za neizmernu i bezrezervnu podršku duguje svojoj porodici, posebno supruzi Jovanki, jer su mu upravo ti harmonični odnosi vetar u leđa da i u trećem dobu stvara i živi punim plućima.

Dragana Dimitrijević

Exit mobile version