Mediji kao kritičke oči i uši, i glas, u službi građana ili…?

Dr Tatjana Marković – Topalović, profesorka fizike

Pre nego što vam odgovorim na vaša četiri postavljena pitanja imam potrebu da vam napišem da sam se zaista zapitala da li su bilo koji mediji u našoj zemlji trenutno, u službi građana?

Imam utisak da medijima uvek upravlja jedna šačica ljudi sa jasno definisanim interesima i ciljevima. Naravno, ta šačica ih i plaća i direktno podmiruje svoje interese, te je ako su mediji privatni to i u redu, sve dok ne plasiraju neprimerene sadržaje ili rade u funkciji podrške samo jednoj političkoj snazi u zemlji.

Ono što brine i što ne bi smelo da se dešava ni u jednoj zemlji, pa ni u Srbiji, jeste da mediji koje građani plaćaju preko poreza (javni servisi), dakle, u funkciji poreskog obveznika, da budu nečije vlasništvo osim vlasništva građana Srbije. Ti mediji su u obavezi i u finansijskom i u moralnom i državnom formatu da budu objektivni, da vode pismenu i anagažovanu politiku objektivne informisanosti u funkciji poboljšanja i povećanja kvaliteta informacija koje dolaze do svih građana naše zemlje.

Drugi osvrt je da bih možda volela da dopunim vaš naslov sledećim rečima:

„Mediji kao kritičke oči, uši i glas u službi građana ili“?

Sada ću odgovoriti na vaša pitanja i nadam se da će vam moj odgovori i stavovi biti dragoceni da izgradimo objektivan intervju i stav prema medijima.

 

Mediji između vlasti i opozicije?

Ova rečenica ne liči na pitanje, više na konstataciju, ali bih prokomentarisala.

Mediji i treba da budu između vlasti i opozicije u jednom finoj dinamičkoj ravnoteži ili balansu, bez obzira na to koliku većinu ili snagu ima vlast u odnosu na opoziciju. Zašto mislim tako? Zato što su mediji preko potrebna spona između dve sučeljene strane sa namerom da i jedni i drugi rade bolje. Opozicija je uvek bila i biće korektiv trenutne vlasti (bar bi tako trebalo da bude). Postojanjem opozicije i autokorektiva svaka vlast može da oslušne potrebe naroda i da vrši pozitivne korekcije u svom političkom delovanju, a u funkciji poboljšanja kvaliteta života ljudi. Jer, narod bez vlasti može da opstane, ali vlast bez naroda ne postoji.

 

Da li su i koliko zastupljene aktivnosti  opozicije u lokalnim medijima?

Lokalni mediji u našem gradu praktično ne postoje za sve aktere političkog života, već samo za vladajuću strukturu u Gradu. Na političkom nebu stameno opstaju opzicione „Podrinske novine“,  „Šabac reporter“, i instagram profil „Šabačke vesti“. Lokalni mediji su crni tunel za opoziciju jer su potpuno gluvi za njene aktivnosti. To ima neke logike znajući da su mediji privatni i da ih plaća onaj ko vodi Grad (ali na žalost novcem građana Šapca, odnosno poreskih obveznika Srbije). Jasno je da objektivizacija ne postoji. Medijsko izveštavanje opozicije se skoro potpuno preselilo na društvene i socijalne mreže, što je u redu, ali je probem što validne, bitne, korisne informacije opozicije ne stižu do građana koji su zbog godina ili legitimnog stava odlučili da mreže ne koriste. Njima sve informacije promiču i nisu im dostupne. Na skali od od 1 do 10, celu 8 na medijskoj sceni je osvojila trenutno vladajuća stranka, a samo 20%, možda i manje pripada opoziciji. Ovde sam naravno imala osvrt samo na lokalne medije, ali ne i na dopisništva velikih medijskih kuća u Beogradu.

 

Da li lokalni mediji prenose kritičko mišljenje i stavove opozicije u odnosu na vlast?

Odgovor je jasan i besprekorno kratak. Naravno da ne. Zašto bi sami sebi kopali jamu? Njihove greške su ogromne, često nepopravljive, a bahatost nemerljiva, svi sistemi koji moraju da funkcionišu u uređenoj državi (zdravstveni, obrazovni i pravni), ne funkcionišu i država je „razvaljena“. Opozicija to može argumentovati svaki dan. Zašto bi im to dozvolili? Imam utisak da je ovo pitanje više retorsko.

 

Da li u lokalnim sredinama vlada „medijski mrak“?

Rekla bih DA za opoziciju, ali NE za vlast. Zavisi iz kog ugla se analizira. Značajan ventil i protok informacija postoji na društvenim mrežama i tu „sistem zapravo pušta vodu“, jer je snaga društvenih mreža neopisiva. Da ne postoje mreže ne samo da bi vladao potpuni medijski mrak, nego ne bi bilo ni svetla na kraju tunela. Ovako informacije su se preselile na mreže i one se neprekidno multipliciraju i dele. Verujem da je veći problem u strukturi koja koristi mreže, a koja ne gađa ljude koji imaju aktivan stav prema politici. Rešenje je obučiti što više ljudi u Srbiji za korišćenje društvenih mreža i smanjiti njihov otpor prema takvoj vrsti informacije.

Exit mobile version