Kontrolisani kontrolori

U normalnim državama i društvima u kojima se sloboda izražavanja i nezavisnost medija podrazumevaju ovi potonji su neka vrsta kontrolora vlasti, institucija koje postoje radi građana i drugih javnih ustanova i preduzeća. U Srbiji većina nacionalnih medija a pogotovo onih na lokalu ne shvata svoju ulogu kao kontrolnu u odnosu na nosioce vlasti, naprotiv, idu im niz dlaku, ne zameraju se jer finansijski, u prvom redu, zavise od njih a tu je, kao i u sve drugo, prste umešala politika na srpski način „veži konja gde ti gazda kaže“ a na šteti su naravno građani jer ne dobijaju tačne i istinite informacije o stvarima koje ih se tiču.

Tek opozicione organizacije i političke i nevladine i sve ostale i ostali koji nisu na platnom spisku vladajućih partija nemaju svoj prostor u medijima na lokalu osim ako se o njima ne piše i ne govori u negativnom kontekstu. Lokalni mediji u većini slučajeva favorizuju lokalne čimbenike jer je kod njih i nož i pogača i potrebna je hrabrost (u prevodu – ludost) da se u takvim okolnostima, kako naš narod lepo kaže: „piša uz vetar“.

Ipak, i u Srbiji ovakvoj kakva jeste pod naprednjačkom (sve)vlašću postoje dobri zakoni a jedan od njih je onaj o Povereniku koji se stara da informacije od javnog značaja budu dostupne javnosti. Ali, ovde uvek ima ono ali što devojci sreću kvari, u praksi stvari baš i ne funkcionišu na dobar način pa mediji, oni retki koji pokušavaju da budu objektivni što znači profesionalni u najboljem smislu te reči, muku muče oko dobijanja informacija od lokalnih institucija jer su uglavnom gluvi i nemi na njihove upite a nije mnogo bolje sreće ni Poverenik, osim u izuzetnim situacijama kad baš „gori kuća“.

Može se reći da su ovde kontrolori (mediji) kontrolisani od onih koji vrše vlast i njima bliskih interesnih grupa (pa i kriminalnih) kao i lokalnih „biznismena“ a ima dosta i samocenzure zbog straha od posledica u slučaju da se gore pomenutim stane na žulj. Na kraju balade ispaštaju građani kojima bi mediji trebalo da pomognu da što više saznaju o problemima, dobrim i lošim dešavanjima u njihovim lokalnim sredinama i šire, naravno, i da tako bolje razumeju šta i kako se radi u javnom odnosno  njihovom interesu ili na njihovu štetu a u korist lične, pojedinačne, stranačke koristi.

Kada javne, opštinske i gradske, institucije ne budu pogodna mesta za uhlebljenje partijskih kadrova, ako do toga ovde ikada dođe, onda će i komunikacija između njih i medija i ono što je najvažnije građana biti bolja od čega će svi imati koristi. To bi bio dobar početak ako ne jednog divnog prijateljstva a onda normalnosti gde se poštuju zakoni i propisi i pisana i nepisana pravila službe a bez obaveznog uplitanja politike u svom prizemnom obličju.

Medijski radnici su u većini spremni za to a da li su i svi ostali u ovoj priči pokazaće, nadajmo se, vreme pred nama.

Dragan Karalazić

Exit mobile version