Velika sala Kulturnog centra, četvrtak, 1. decembar u 19.00 časova
Razgovor sa autorom će voditi: prof. mr Ljiljana Pavlović Dabić, prof. dr Anđelka Lazić i Branka Todorović, urednica književnog programa
Zoran R. Tomić, rođen u Šapcu 1956 godine, doktor je pravnih nauka, redovni profesor Pravnog fakulteta Univerziteta u Beogradu, višegodišnji upravnik Katedre za javno pravo. Osim naučnih i stručnih radova, oglašava se u štampi kritičkim pravno-političkim tekstovima, ali i prilozima o ljubavnim temama, kao i aforizmima. Pored objavljene četiri zbirke novinskih kolumni, objavio je i malu zbirku priča eseja, stihova i aforizama pod nazivom „Ljubav“ i knjigu kratkih priča,“Emotivna preslišavanja“.
Sena je svojim talasima nebu mahala, koritom nemirno šetala.
A uz obalu spavali rapavi beton i mokri mostovi na kojima je mnoga romansa utihnula,
Iznad njih je već proređena klonula trava od prve rose jedva svetlucala,
U jutarnjem mutnom plavetnilu katedrala Notr Dam kao da je oku izmicala,
Dok je neka siva ptica žurno horizontom proletela,
Kako bi se pod jednu strehu ko zna čime preplašena, sakrila.
Šuškajući vetrom gonjeno žuto i crveno lišće kiša je obilno umila.
Tih dana se naglo malena poplava od jesenjih vôda negde na periferiji stvorila,
Meni otupela stvarnost kao da je već prohujala, u malenom pariskom potkrovlju minula.
Poljubac za zbogom nije dala, možda je i zaboravila.
Glava luda katalog uspomena davnih u ruke uzela,
I nije ih u mislima setna ispuštala, samo je duša od rastanka treptala
Unutarnja lâva me je uzjahala, mlela, porazila
Žestoko bolela i nije praštala.
Poslednji put se rascvetala, u mene se usadila,
Pa se utišala,
Uvela,
Raspala se,
Napokon me celog slistila.
Zauvek je ta francuska rapsodija prestala,
Slomila vedrinu i milje, a nigdinu razbistrila.
Da se nismo sreli, strela nas duboko osećajne ne bi ubola i od života bezmalo rastavila.
Kroz pozor gledam tekuće jesenje zlato, ni magla, ni narasla svežina nije ga sasvim osvojila,
Pa dragulj još povremeno blješti s krovova, krošnji, bulevara, ulica,
S reke, automobila, drevnih zidina, slavnih trgova i ozarenih dečijih lica.
A Ona je dražesna sećanja u stari papir umotala, sopstvenu ranu još jednom previla, dete tek rođeno povila.
Ljubav za drugog podojila, ušuškala je, od mene se bez povratka odmakla.
Zoran R. Tomić
(iz neobjavljene pesničke zbirke „U dodiru vremena“)
RITUALI
Ne, nisu posredi bili skandali, niti neki romantični senzacionali,
Niti su se o „nama“ nepostojećima oglašavali gromopucateljni portali,
Ni tiražni žurnali, ni žalosni sudbinski penali.
Ipak za mene behu tô uskovitlali,
Nestišali, nedovršenih uspomena željeni murali.
Poplaviše me evo večeras takvi, pomahnitali,
Već potonuli i minuli, a najednom snažno sinuli,
Svanuli, okrenuli se, prenuli,
Pa namah prestali, sa usana mi spali, iz dubine, s dna praznine mi mahali,
Sa stvarnošću se pomešali.
Onda brzo odlepršali, prsnuli,
Nepojamno zaurlali, tegobno se u mrak odšunjali,
Tobože snebivali, usahli,
Te se izgleda privremeno presaldumili.
Životarili negde, mene bespogovorno skrajnuli,
Kobajagi prestali, ka nigdini pohitali
Pa od nje uzmicali, opet nekuda pobegli.
Ubitačni ritam, nevoljna rutina,
U glavi nedozreli ječam razgrće,
Damar boli i kao vrući odjekuje šamar,
Mojih sećanja setnih u duši nestao vratar,
Bašte moje neuredne, nostalgične večito nedostajući vrtlar.
A ko je uopšte znao, čudili su mi se,
U ono vreme smejali, videvši me kako nekamo žurim, zadirkivali.
Dok sam jedino nju na umu imao, u srcu sam taj odraz sebi prizivao mili.
Kako bismo se sreli, tamo negde na raskrsnici,
Umišljam – i zagrllili i poljubili.
Njoj u susret da banem, navodno iznenada, u prolazu, tih meseci lutanja.
Da sebi ako ne i njoj prijatnost, priuštim stižu me luda vajkanja.
Zabludama tih godina podložan,
Tužan, senzualan, tanušan, majušan
U snoviđenju bezmalo bogohulan,
Snužden, vrtloglav, nepotrebno mamuran,
Ja marginalan, njen lik na naslovnicama popularan.
Moja slova i redovi zbijeni nemo dahtali, vrludali, posrnuli,
Spasonosni duhovni i fizički rituali
Na mene iz prikrajka su motrili,
Predamnom klečali,
U stomak ciljali, krv mi dodirivali,
Presliša(va)li me, sopstvo moje razdelili,
Vijali me, morili, kinjili, tminom pokrili.
Onda se u mene nanovo doselili, kao sneg vejali,
Sve mi lampice mentalne upalili.
Po glavi me žestoko opaučili, stisnuli, skoro dokusurili,
Skrajnuli, i najzad isceđenog izgustirali.
Zajedno smo plakali, od prošlosti i smrti neuspešno uzmicali,
Trunuli, na sve druge pa i na sebe zaboravili.
U ona vremena me neke sile povukle, grubo odvukle,
I maltene dotukle.
A nju su iz okoline Šapca tada automobilom mao caricu dovozili,
Već slavnu zvezdu na trening sve do Medicinske škole.
Van mojih očiju, koraka i ruku,
Dok su mi oči za njom nedokučivom u bunilu težile,
Senke me, njena i moja pribijene, lažno pratile.
Nikada se nismo pre upoznali a kao da smo jednom ipak dugo pričali.
Krenuše tako moji višednevni rituali, od Masarikove, zatim Karađorđevom do Vlade Jovanovića,
Pa desno hodanje ulicom Vojvode Mišića, pored gimnazije sve do Stojana Novakovića,
S namerom da izbijem u Titovu, u smeru autobuske stanice.
Ili od crkve do Zelenog venca, kraj „Točkonje“ preko stare tržnice sve doVelikog parka,
Na koncu levo u Partizansku.
Očekivah je svaki put na toj trasi netremice.
No, nijednom se nismo suočili, zbunjen plaših se mestimice da je bolesna,
Srećom ne beše, pritom napuštala me nije čežnja i nada da na nju nabasam
Neprekidna, neumoljiva, stresna.
I onda, a evo još i sada.
Beskrajno varljiva i groteskna.
Nezaboravljena, fantazmagorična,
Čas urnebesno komična, čas poeteski potresna.
Zoran R. Tomić (iz neobjavljene pesničke zbirke „U dodiru vremena“)