Kada ste poslednji put prošetali ovom ulicom

SAMO ISKRENO

Prema anketi jednog dnevnog lista, Jevremova ulica u Šapcu, 2007. godine, proglašena je najlepšom u Srbiji.

Novim sjajem ova ulica zablistala je dve-tri godine ranije, nakon temeljne rekonstrukcije. Ulica je popločana behatonom, uvedena je savremena rasveta, a posebno su došli do izražaja mali cvetni vrtovi. Toga pre nije bilo.

Ova ulica poznata je i po najstarijim zgradama u Šapcu, i praktično su one pod zaštitom države. Iz opštinskog budžeta izdvajana su sredstva za uređenje fasada, pa je tako zablistala Kuća Krsmanovića, zdanje skraja XIX veka, odmah do nje zgrada Kurtovića, a od starih zdanja iz republičkog budžeta uređene su fasade Policijske uprave i Okružnog suda, podignute početkom XX veka. Najviše novca utrošeno je u kompletno renoviranje zgrade Skupštine opštine Šabac, koja se pored zgrade bivše Šabačke banke jedina arhitekturom ne uklapa u ovu ulicu.

Ali, to je i danak nemaru, jer upravo na mestu gde je sedište opštine bio je Jevremov konak, zdanje kojim bi se ponosili i mnogi evropski gradovi. A Jevrem je mnogo toga učinio za Šabac, da dobije „evropski ukus“. Prvi primenjen evropski urbanistički plan, prva bolnica, apoteka, krevet, prozorsko okno, i ono čime se Šapčani najviše ponose – klavir. Sve to prvo u Srbiji, dvadesetih godina XIX veka.

Nažalost ni jedna vlast, i pored davno urađenog idejnog rešenja i plana rekonstukcije Jevremovog konaka, nije imala sluha i volje da ovo zdanje ponovo zablista u punom sjaju iako bi za tu namenu iz gradskog budžeta trebalo izdvojiti mnogo manje novca od onog koji se, raznoraznim mahinacijama, usmerava u privatne džepove kojekakvih „sponzora“ sranaka.

Sećanja radi nekada, ne tako davno, ova ulica se zvala Maršala Tita i imala je korzo. Od 18 do 22 časa bio je zabranjen saobraćaj, a tada je ovde šetalo na hiljade mladih. Znalo se ko je na kojoj strani – gde su gimnazijalci, učenici Učiteljske škole, „Zorkaši“, studenti, a gde oni stariji, i ko šeta kojom stranom. Toga više nema. Sada đaci, studenti, mladi uopšte, izlaze tek od ponoći i to po kafićima, na obalu Save, i to traje do ranih jutarnjih sati. Bez kontrole, daleko od očiju javnosti.

Ipak, doskora, u Jevremovoj ulici su se mogli videti brojni šetači, roditelji s malom decom ali i oni stariji Šapčani koji se sećaju korzoa.

Nekada je šabac bio slobodan grad

Ostaće zabeleženo i to da su u toj ulici, ispred zgrade Gradske uprave punih 100 dana, svakodnevno i slobodno, demonstrirali članovi Srpske napredne stranke a da ih niko nije nazvao „ološima“.

Bila je to i ulica kojom su se kretale karnevalske povorke trudnica, dece i odraslih. Igrala se odbojka…

A onda je, od pre par godina, nekako sa promenom vlasti, sve počelo da zamire.

Život ulice, koja je danas uglavo „pusta“, održava nekoliko kafića. Na radost onih koji su nelegalno uzurpirali vlast u gradu i koji se silno uplaše čim vide više od dve osobe da stoje zajedno.

Posle nih ostaće pustoš

Oni nikada neće shvatiti da ulicu, ipak i pre svega, čine ljudi i da su ljudi najveća vrednost. Neće shvatiti jer ih nije ni briga a i ne uzbuđuju se mnogo ni na činjenicu da se mnogi Šapčani sve češće, s pravom, pitaju: „žive li ovde ljudi“.

Važno je samo da su oni tu. I da „vladaju“.

Međutim, posledice loše vladavine ove štetočinske vlasti neće se moći decenijama sanirati. A ono što će biti daleko najteže uraditi je da se vrati stari duh i duša ove ulice.

Grad Šabac više ne živi,  u njemu se samo imitira život i to je svima jasno. I onima koji su u njemu i onima koji u njega povremeno dolaze.

Ivan Kovačević

Exit mobile version